lutnja, Svirač lutnje, Musée d’Orsay
lutnja (talijanski iz arapskoga), lauta, u staroj dubrovačkoj književnosti leut. Žičano trzačko glazbalo perzijsko-arapskoga podrijetla, u XIV. stoljeću preko Španjolske i Sicilije prošireno Europom. Dolazi u više varijanti, kojima je zajednički polukruškasti trbušasti rezonator s gornje strane zatvoren ravnom daščicom, na užem dijelu produljenom u kratak vrat s unatrag (obično pod pravim kutom) povijenom plosnatom glavom s uređajem za pričvršćivanje i napinjanje, time i za ugađanje žica. Broj žica varira, najčešće ih je jedanaest, sve, osim prve, u parovima. Žice se trzaju prstima desne ruke, visina tonova mijenjala se pritiskivanjem žica prstima lijeve ruke o gornju plohu vrata (hvataljku) s 8–10 prečnica. U “zlatnom vijeku” svojega trajanja (XVI. i XVII. stoljeće) služila je za solističko i grupno sviranje, a najčešće uz pratnju pjevača i izvođenje → generalbasa.