Mađari

Mađari, kraljevska kruna, XII. st.

Mađari, ugro-fin. narod naseljen u Mađarskoj (o. 9,5 mil.) i susjednim zemljama u sr. Podunavlju, os. u Rumunjskoj (do 1,5 mil.), Slovačkoj (o. 500 tis.), Srbiji (do 300 tis.) i dr.; u Hrvatskoj 16 595 pripadnika (2001); sveukupno s dijasporom o. 12 mil. pripadnika. → Mađarska, povijest

Kultura i umjetnost. Dolazak Mađara u Europu iz krajeva preko Urala odvijao se vjerojatno u ← I. tisućljeću, a tek u IX. st. pojavljaju se na današnjem području. U nar. kulturi, uz utjecaje srodnijih ugrofin. skupina (npr. asimilirani Kumani), izraženi su i slav. elementi, što se ogleda i u jezičnim posuđenicama. Od ranije nomadsko-stepske kulture malo je očuvano, te se kult. izgradnja odvija s pokrštavanjem; ostaci ranoroman. katedrale u Pečuhu i više drugih reprezentativnih građevina. Od starijega nar. pjesništva ponešto je zabilježeno u kronikama na lat. jeziku. U nar. glazbi očuvalo se više izvornih azijskih (od ugrofin. do turkotatarskih) elemenata, kako u glazb. izrazu (pentatonika, kvinta), tako i u instrumentima (gardon, citra, cimbal i dr.) te plesu (čardaš). Prvi pisani mađ. jezični spomenik je “Posmrtni govor” (“Halotti beszéd”) iz XII. st. Širenju humanizma os. pridonosi aktivnost Korvinova dvora; ta se djelatnost očituje i osobitim renesansnim graditeljskim stilom (kralj. rezidencija i Bibliotheca Corviniana u Budimu i dr.). Među najznačajnijima humanistima su i oni hrv. podrijetla: Ivan Vitez od Sredne, Janus Pannonius, F. Vranjanin (Laurana), A. i F. Vrančić i dr. Prva knjiga tiskana na mađ. jeziku prijevod je “Novog zavjeta” (1541). U književnosti os. su prisutne teme ratovanja s Tatarima i još više s Turcima, ali i vjerski odnosi reformacije i protureformacije, kao i protuhabsburški motivi liberalnijeg plemstva. U XVIII. st. pokreću se knjiž. i znanstv. časopisi, a 1825. osniva se i nac. akademija. Jedan od najutjecanijih knjiž. obnovitelja je F. Kazinczy (1759–1831), među revoluc. prosvjetiteljima, prema franc. uzoru, ističe se Gy. Bessenyei (1747–1811). Uz brojne predstavnike romantizma, slavu nac. pjesnika prvi stječe S. Petőfi (1823–49). Najznačajniji i do danas najčitaniji romanopisac je M. Jókai (1825–1904). Također u glazbi javlja se zanos nac. stilom (F. Erkel, M. Mosony), utemeljuje se nac. kazalište s operom (1873), a i svjetski renomirani F. Liszt (1811–86) komponira na nac. motivima (“Hungaria”). Taj je smjer u XX. st. produbljen križanjem moderniteta i historizma u glazbi Z. Kodályja, kao i utjecajima na samu suvremenu eur. glazbu B. Bartóka. U graditeljstvu, uz bogati raniji klasicizam i historicizam, na prijelazu stoljeća Budimpešta slijedi najreprezentativnije svj. uzore, katkad i retroaktivno (zgrada Parlamenta, 1902). Nakon revoluc. događaja 1956, u kojima su sudjelovali mnogobrojni intelektualci, dolaze godine šutnje i disidentstva, ali isti događaji ostaju značajna knjiž. tema i poslije. Liberalizacijom od sred. 1960-ih postupno se obnavlja knjiž. život. Svestrano i bogato knjiž. stvaralaštvo razvija se u svim suvr. eur. smjerovima, uz visoko izraženu mađ. kult. posebnost. Mnogi pisci stječu i eur. priznatost, pa i popularnost: Gy. Konrád, P. Esterházy, nobelovac I. Kertész i dr. Također u filmu, od 1960-ih javlja se naraštaj svjetski priznatih redatelja kao što su Z. Fábri, M. Jancsó, I. Szabó i dr., te u eksperimentalnom i dok. filmu Béla Tarr i dr.