magistrat (lat.). 1. U ant. Rimu, visoka drž. funkcija (osoba koja obnaša takvu funkciju naziva se i magister). Viši magistrati bili su konzuli, pretori i cenzori, dok su pučki tribuni, edili i kvestori bili niži. Riječ je o izbornim funkcijama, na koje se dolazilo redovitim izbornim putem, dočim su diktator, njegov magister konjanika i interrex bili izvanredni magistrati, koji na svoje položaje dolaze posebnim postupkom, a ne izbornom procedurom. Isprva su službe magistrata mogli obnašati samo patriciji; od ←V. st. uvedena je funkcija pučkoga tribuna i edila za plebejce, da bi s vremenom funkcije patricijskih magistrata postale dostupne plebejcima, a plebejske funkcije patricijima. Svi magistrati imali su ius edicendi, tj. pravo izdavanja obveznih pravila za svoja područja (edikte). God. 14. magistrate počinje imenovati Senat, te otada gube na dosatašnjem značenju. Reformama careva Dioklecijana i Konstantina Velikog ukinuti su. 2. Na području sr. Europe, uključivo i sjev. Hrvatsku, pov. naziv za tijelo grad. uprave koje čine suci i određen broj vijećnika. 3. U Francuskoj, naziv za djelatnike u drž. pravosuđu (suce i tužitelje).