Makedonci, slav. narod naseljen u Makedoniji (o. 1 350 000 pripadnika) i susjednim zemljama, os. Bugarskoj (Pirinska Makedonija, o. 250 000) i Grčkoj (Egejska Makedonija, o. 200 000 pripadnika), te u Srbiji, Albaniji i drugdje, sa znatnom dijasporom u Kanadi, SAD-u i Australiji. Izvorno se ime M. odnosi na ant. narod, srodan Ilirima, koji se naselio s od Epira i u današnjoj Egejskoj Makedoniji s gl. gradom Pelom, a koji je pod Filipom II. i njegovim sinom Aleksandrom III. Velikim (Makedonskim) zavladao Grčkom (i šire). Ti Makedonci, premda se vladajuća dinastija pozivala na grčko (argivsko) podrijetlo, još u Aleksandrovoj vojsci čine zaseban sloj viših časnika i posebnu jedinicu – makedonsku falangu, međusobno govore vlastitim (negrčkim) jezikom, te ih treba razlikovati od Grka s kojima se jezično asimiliraju tek rim. osvajanjem Makedonije u II. st. Kada u VI. i VII. st. u te prostore (pa i na Peloponez) u velikom broju prodiru slav. plemena (Draguviti, Brsjaci, Rinhini, Smoljani, Jezerani i dr.), biz. izvori te, sada slav. oblasti, nazivaju “Sklavinijama u Makedoniji”. Tako se ime M. prenosi na mnogoljudan i dominantan slav. etnos u prostoru znatno širem od današnje Makedonije. Nakon razdoblja biz. i osman. vlasti, s pojavom nac. država Grčke, Bugarske i Srbije, Makedoncima se odriče pravo na etničku posebnost i vlastitu državu. Os. u Grčkoj zabranjuje se i upotreba mak. imena i jezika čak i u vlastitoj kući, uz teške represalije, uključujući i raseljavanje slav.-mak. stanovništva Egejske Makedonije, što se ponavlja i nakon II. svj. rata. Ostaci takve šovinističke politike očituju se i do danas u pokušajima ograničavanja imena suvr. Makedonije na formulu “Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija”. Teška borba mak. naroda za očuvanje nac. identiteta probija se kroz kult. preporod u XIX. st. formiranjem suvr. knjiž. mak. jezika, borbom za priznanje autokefalnosti Mak. pravosl. crkve, do izgradnje samostalne države i njezinih polit. i kult. institucija. → Makedonija, povijest