Alessandro Manzoni
Manzoni, Alessandro, talijanski pjesnik, dramatičar i romanopisac (Milano, 7. III. 1785 – Milano, 22. V. 1873). Odrastao pod različitim svjetonazorskim i književnim utjecajima, prošao duhovni razvoj od francuskoga prosvjetiteljstva do domoljubnoga romantizma. Godine 1861. postao senator. Doživio ujedinjenje i oslobođenje Italije. Prva djela još su u neoklasicističkoj formi (spjev Adda i epsko-lirska poema Trijumf slobode), a romantičarskom izrazu okreće se oko 1820. Tematski raspon pjesama vrlo je širok, od religioznoga nadahnuća u Svetim hvalospjevima do povijesno aktualne ode Napoleonu (Peti svibnja) i rodoljubne Ožujak 1821. (objavljene 1848). Pokušao stvoriti romantičku dramu (Grof od Carmagnole; Adelchi), no veće zanimanje pobudila je rasprava o jedinstvima tragedije. Prozno djelovanje započeo je raspravama, esejima i historiografskim pripovijedanjem, a velik uspjeh postigao je romanom Zaručnici. Situirajući radnju u idealiziranu Lombardiju XVII. stoljeća, Manzoni piše povijesni roman s ljubavnim zapletom. Svoja književna stajališta iznio u studiji Povijesni roman, a nizom jezikoslovnih rasprava, u kojima zagovara živi govor (umjestno artificijelnoga klasičnog), bitno je utjecao na oblikovanje modernoga talijanskog jezika i književnosti. Ostala djela: Govori; Urania; Pismo o talijanskom jeziku.