manirizam, Giulio Romano, Palazzo Te u Mantovi
manirizam, Giovanni da Bologna Neptunova fontana, Bologna, Piazza Maggiore
manirizam, El Greco Sveti Franjo i fratar Leon u molitvi,
Milano, Pinacoteca di Brera
manirizam (tal.) 1. lik Stilsko razdoblje između kasne renesanse i baroka (o. 1520/30–1600/15). Nasuprot renesansnoj smirenosti, prevladava patetika, koriste se jaki koloristički efekti i bizarna perspektiva, likovi imaju neuobičajene proporcije i poprimaju izvještačene fizionomije. Djela primijenjene umjetnosti (od zlatarskih, emajliranih, keramičkih, do pokućstva i odijevanja) vrhunac su rafinirane elegancije tog stila. Gl. predstavnici m. u graditeljstvu: G. Vasari i B. Ammannati; u kiparstvu: B. Cellini i Giovanni da Bologna; u slikarstvu: Pontormo, Parmigianino, A. Bronzino i djelomice Tintoretto, El Greco, fontenbloška škola i flam. romanisti. 2. U književnosti, otklon od klas. i realističnog prikazivanja, očituje se u gomilanju tropa i figura u pjesničkom izrazu i moguće ga je naći u bilo kojoj epohi. Također, naziv književnopov. razdoblja koji označava stilsku formaciju između renesanse i baroka. Termin je prvo uspostavljen u analizama lik. umjetnosti, a zatim preuzet u knjiž. povijesti. U hrv. znanosti o književnosti ideju m. kao epohe zastupaju Z. Kravar i P. Pavličić, a tipični predstavnik knjiž. manirizma u nas je Mavro Vetranović.