Thomas Mann
Mann, Thomas, njemački pripovjedač i esejist (Lübeck, 6. VI. 1875 – Kilchberg, kraj Züricha, 12. VIII. 1955). Brat → Heinricha i otac → Klausa. Podrijetlom iz ugledne građanske obitelji, upravo će svijet i atmosferu rodnoga grada opisati u prvome velikom romanu, obiteljskoj kronici Buddenbrookovi, I–II. (1901), koji kritika svrstava u najbolja ostvarenja njemačke književnosti. Filozofija Nietzschea i Schopenhauera, te Wagnerova glazba, rano su oblikovali Mannov svjetonazor i estetiku. Likovi umjetnika i intelektualaca (u pripovijetkama Tonio Kröger i Smrt u Veneciji), koji iskaču iz okvira građanskoga društva, u središtu su njegove pripovjedne pozornosti. Iako je već rano stekao svjetski ugled, a 1929. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost, nacistička politička kampanja 1933. prisiljava ga na odlazak u Švicarsku, a od 1939. do 1952. živio je u SAD-u. Njemačka – u koju se nikada nije htio vratiti – oduzima mu državljanstvo 1936. Središnje razdoblje Mannova književnoga rada obilježava roman Čarobna gora (1924) u kojem se ukrštavaju priče o osobnim sudbinama izoliranima od svakidašnjice i zadobivaju simbolička značenja. Tridesete godine obilježene su zaokretom prema mitskoj i legendarnoj prošlosti. Ključno djelo Josip i njegova braća (4 sveska, 1933–43) oblikuje starozavjetnu priču u povijesnom kontekstu, ali s alegorijskim značenjima koja predstavljaju općeljudske teme. Iskustva II. svjetskoga rata transponirana su u roman Doktor Faustus (1947) o sudbini umjetnika u građanskom svijetu, koji se naslanja na temu srednjovjekovne legende o Faustu, to jest o ugovoru s vragom koji kupuje ljudsku dušu. Složena struktura romana, koja se poziva i na Goetheova Fausta, za biografsku građu glavnoga junaka uzima elemente Nietzscheova života, kao i Schönbergovu glazbenu teoriju. Ostala važnija djela: Moji odgovori; Lotta u Weimaru; Ispovijesti varalice Felixa Krulla.