Antun Gustav Matoš
Matoš, Antun Gustav, hrvatski književnik (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914). Bunjevačkog podrijetla, školovao se u Zagrebu i Beču, gdje je prekinuo studij i bio unovačen. Živio u Beogradu, Zagrebu, Parizu i Ženevi. Najznačajniji predstavnik hrvatske moderne, u njegovu djelu spajaju se tradicija i modernitet. Iako je najviše cijenio pripovjednu književnost, povijest ga pamti ponajprije kao pjesnika i feljtonista. Njegove novele tematski se vežu uz nekoliko krugova: realistički prikaz zagrebačko-zagorske sredine, humoreske, bizarne i fantastičke pripovijetke. Sakupljene su u zbirke Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909), a ističu se posebno ljubavne novele Balkon i Cvijet s raskršća. Kao pjesnik pod utjecajem francuskih simbolista (osobito Baudelairea) i parnasovaca, inzistirao je na formalnoj strani poezije (uporaba soneta), metrici i muzikalnosti stiha. Matošev lirski subjekt zaokupljen je temama ljubavi, sukoba tjelesnog i duhovnog, smrti i prolaznosti (Samotna ljubav, Utjeha kose), kao i izražavanjem emotivnih stanja u poetskim pejsažima (Jesenje veče; Notturno). U feljtonima, kritikama i polemikama pokazao je, uz veliko poznavanje hrvatske baštine, oštrinu duha i intelektualnu snagu. Impresionist u kritici, zastupao ideju individualnosti umjetničkoga stila. Osobito je važan kao putopisac (Naši ljudi i krajevi; Vidici i putovi).