Ivan Mažuranić
Mažuranić, Ivan, hrv. ban, književnik i pravnik (Novi Vinodolski, 11. VIII. 1814 – Zagreb, 4. VIII. 1890). Studirao filozofiju i pravo, diplomirao u Zagrebu 1835. Djelovao kao gimnazijski profesor, zatim kao odvjetnik u Karlovcu. Od 1850. u Beču na visokim dužnostima; predsjednik Hrv. dvorske kancelarije. U Saboru od 1861; potaknuo osnivanje Stola sedmorice 1962. Prvi pučanin koji je obnašao bansku čast (1873–80). Kao ban, jedan od najzaslužnijih za modernizaciju Hrvatske. Proveo reformu uprave i osigurao nezavisnost sudstva i porotno suđenje, slobodu tiska, pravo na javno okupljanje, unaprijedio demokratske institucije, liberalizirao izborni sustav, uveo odgovornost bana i izvršne vlasti Saboru, unaprijedio poljoprivredu, proširio obuhvatnost školskoga sustava. Za njegova je banovanja osnovano i Zagrebačko sveučilište, a i sam je Mažuranić djelovao i kao znanstvenik (Njemačko-ilirski slovar, 1842. i dr.) i kao kulturni djelatnik (predsjednik Matice ilirske, 1858–72). Pisati je počeo kao gimnazijalac (Vinodolski dolče, da si zdravo!), a najviše za odvjetnikovanja u Karlovcu. U spisu Hrvati Mađarom (1848) iznio ideje “jednakosti, slobode i bratinstva”, dopunom nedovršena Gundulićeva Osmana (XIV. i XV. pjevanje) oduševio je rodoljubnu publiku i kritiku. Svojim glavnim pjesničkim djelom Smrt Smail-age Čengića (izvorni naslov Smrt Čengić-age, 1846), najznačajnijim djelom hrvatskog romantizma, Mažuranić je obnovio jedinstvo hrvatske književnosti, te uključio hrvatsku književnost u vrhunce onodobnih europskih književnih tokova (G. G. Byron, A. S. Puškin, A. Mickiewicz i dr.); to je ujedno jedno od najprevođenijih djela hrv. književnosti do danas.