Rahner, Karl, njem. kat. teolog (Freiburg im Breisgau, 5. III. 1904 – Innsbruck, 30. III. 1984). Isusovac od 1922, prof. u Innsbrucku (1949), Münchenu (1964) i Münsteru (1967–1971). Jedan od najplodnijih i najutjecajnijih kat. teologa i vodeći filoz. teolog XX. st. Prevladava novoskolastiku i kao učenik M. Heideggera posreduje između katolicizma i moderne, otvarajući teologiju modernom svijetu. Jedan od važnijih prethodnika II. vatikanskog sabora na kojem i sudjeluje kao teolog. Među pokretačima edicije Leksikon teologije i Crkve (10 sv., 2. izd. 1957–68) i časopisa Concilium, izdavač teol. niza Quaestiones disputates. Prema njemu, božanska objava i milost prisutna je u svim vremenima i svugdje, Crkva je njezin vidljivi znak, a nije isključiv vlasnik. Nekršć. religije nisu kriva učenja već moguća posredovanja božanske milosti u svijetu. Crkva se u naviještanju mora odreći europeizma i pronaći svoj izraz u svim svj. kulturama. Gl. djela: Duh u svijetu; Teološki spisi (16 sv.); Poslanje i milost; Temeljni tečaj vjere: Uvod u kršćanstvo.