Međimurje

Međimurje, Stari grad u Čakovcu
Međimurje, regija na krajnjem sjevernom dijelu Hrvatske; 113 804 stanovnika (2011), površine 724 km2. Leži između rijeke Drave na jugu i Mure na sjeveru. Zapadni dio Međimurja dodiruje obronke Alpa, a središnji i istočni dio pretežno su nizinski. Najviši vrh Mohokos (344 m). Dijeli se na Gornje Međimurje (zauzima Međimurske gorice) i Donje (Dravsko-murska nizina, dio Panonske nizine). Između njih pruža se središnja zona u kojoj leži središte Međimurske županije Čakovec. Klima je umjereno kontinentska; ljeta su vruća, a zime u pravilu veoma oštre. Godišnja količina padalina iznosi 954 mm. Šume prekrivaju oko 20% površine (najviše ih je u Gornjem Međimurju; najveća šuma je Murščak između naselja Domašinec i Donji Hrašćan). Jedan je od najgušće naseljenih hrvatskih krajeva (164 st./km2). Stanovništvo čine gotovo isključivo Hrvati (jedan od najhomogenijih hrvatskih krajeva), a najbrojnije manjine su romska, albanska i mađarska. Ratarstvo (kukuruz, raž, pšenica, zob), vinogradarstvo (Štrigova, Lopatinec, Zasadbreg) i voćarstvo. Stočarstvo. Raznovrsna industrija (tekstilna, prehrambena, obuća, građevinska). Kroz Međimurje prolazi europski prometni koridor Vb (Budimpešta–Zagreb–Rijeka). Razvijena cestovna mreža. Na rijeci Dravi izgrađene dvije hidroelektrane (HE Čakovec i HE Dubrava). Manja ležišta ugljena i nafte. Važnija gradska naselja: → Čakovec, → Prelog i → Mursko Središće. Turizam (seoski, lovni, toplice u Vučkovcu i Sv. Martinu na Muri). U Čakovcu je smješteno nekoliko fakulteta. U pisanim izvorima prvi se put spominje 1203. Naseljeno još od prapovijesti, o čemu svjedoči nekoliko arheoloških lokaliteta. Njegovi imenom najstariji poznati stanovnici su ilirsko-keltsko, poslije romanizirano, pleme Sereti. U I. stoljeću pr. Kr. pripadalo je provinciji Ilirik, a nakon njegove podjele (9. godine) na Gornji i Donji, u sklopu je Gornjega Ilirika, poslije provincije Panonije. U III. stoljeću, nakon preustroja provincije Panonije, pripalo Panonii Primi sa sjedištem u Savariji (danas Szombathely, Mađarska). Oko 400. godine na područje Međimurje upadaju Goti, a zatim i Huni, Ostrogoti, Langobardi i Avari. U ranome novom vijeku naseljavaju ga Slaveni. Potkraj VIII. stoljeća u sklopu je franačke marke Donje Panonije. Od dolaska Mađara u Panonsku nizinu potkraj IX. stoljeća do XIII. stoljeća prostor je na kojem se sukobljavaju Arpadovići i susjedni slavenski i germanski vladari, ali prilikom osnivanja Zagrebačke biskupije (1094) potpalo je pod njezinu jurisdikciju. U XIII. stoljeću čitav prostor Međimurja, zajedno s područjem oko Murskog Središća (danas u Sloveniji), činio je veliko međimursko vlastelinstvo. Ono je jedno vrijeme bilo u posjedu Dimitrija Csáka (Čaka), koji je sagradio tvrđavu Čakovec (Chaktornya), središte tih posjeda. Od 1333. do 1350. u kraljevskom posjedu, a onda ga kralj Ludovik I. dodjeljuje Stjepanu Lackoviću, u čijem će posjedu biti sve do „krvavoga križevačkog sabora” 1397. Od 1397. do 1405. u posjedu braće Kanisay, a zatim ga kralj Žigmund Luksemburški zalaže Hermanu Celjskom, u posjedu čije će obitelji ostati do njihova izumrća 1456. Zatim su ga kraće vrijeme držali kralj Matijaš Korvin i varaždinski biskup Ivan Vitez od Sredne, a od 1473. do 1540. u posjedu je obitelji Ernušt. Kratko vrijeme potom zauzeo ga je Petar Keglević, ali mu ga je kralj Ferdinand I. Habsburški oduzeo i dodijelio ga 1546. banu Nikoli Zrinskom. Zrinski su tada bili i nasljedni župani Zaladske županije pa su Mađari počeli Međimurje smatrati dijelom Ugarske, iako je ono i dalje bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. Od polovice XVI. stoljeća postaje važno područje naseljavanja hrvatskih seljaka iz krajeva ugroženih osmanskim pustošenjima, a tijekom XVII. stoljeća i samo je područje čestih sukoba s Osmanlijama. Zrinski su na rijeci Muri izgradili jak obrambeni pojas. Nakon propasti Zrinskih 1671. dio njihovih posjeda u Međimurju došao je pod upravu Dvorske komore, a dio je ostao u vlasništvu Adama Zrinskog. Nakon njegove smrti 1691. Komora je preuzela čitavo vlastelinstvo. Od godine 1698. do 1702. posjedovao ga je markiz de Prye. Godine 1704. napao ga je i opustošio Franjo II. Rakoczy. Karlo III. izjavio je 1715. da se Međimurje ima smatrati sastavnim dijelom Hrvatske, a iste godine dao ga je u zakup grofu Ivanu Čikulinu na pet godina. Nakon toga Međimurje je u posjedu grofa Mihajla Ivana Althanna, koji je 1720. proveo sjedinjenje Međimurja sa Zaladskom županijom, u sastavu koje će ostati sve do 1918., osim u dva navrata, 1785–89. i 1848–61. Obitelj Althann posjedovala je Međimurje do 1791., kada ono prelazi u vlasništvo grofova Festetića, koji su dvor u Čakovcu držali do 1922. Pojačana mađarizacija u Međimurju započinje s grofovima Althann, potkraj XIX. stoljeća mađarizirana su imena svih naselja u Međimurju, a kao reakcija na to potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća započinje nacionalni pokret međimurskih Hrvata i osnivaju se razna kulturna društva. Nakon Prvoga svjetskog rata Međimurje je pripalo Državi SHS. U travnju 1941. okupirala ga mađarska vojska, a u travnju 1945. u nj ulaze partizanski odredi. Dana 30. XII. 1992. Međimurje je proglašeno 20. županijom Republike Hrvatske.