Mljet, benediktinski samostan
Mljet, Prožura
Mljet, otok u južnoj Dalmaciji, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Mljetskim kanalom odvojen od Pelješkog poluotoka; površine 100 km2, 1088 stanovnika (2011). Pruža se u smjeru sjeverozapad–jugoistok; dug je 37 km, širok prosječno 3 km; dužina obale iznosi 131,3 km, a koeficijent razvedenosti 3,7. Gotovo 3/4 otoka prekriveno je šumom; jedan je od najpošumljenijih hrvatskih otoka. Karakteriziraju ga dobro očuvane šume hrasta crnike i alepskog bora. Građen od vapnenaca i dolomita kredne starosti. Naselja su smještena u unutrašnjosti otoka u blizini obradivih površina. Ima ih 14; najvažnija su: → Babino Polje (središte općine, 270 st.), Goveđari (151 st.), Sobra (131 st.) i Polače (113 st.) (2011). Osim turizmom (hotel Odisej, Pomena) i ugostiteljstvom, stanovništvo se bavi vinogradarstvom i uzgojem maslina. Trajektna veza Sobra (Mljet)–Prapratno (Pelješac). Veće su luke: Saplunara, Polače i Pomena. Naseljen je od antičkoga razdoblja. U povijesnim spisima otok se susreće pod imenima Melita, Meleta, Malta, Melida, Meleda i dr. Tragovi najstarijih naselja nalaze se na sjeverozapadnom dijelu otoka gdje su nađeni grobovi iz ilirskog doba. U V. st. sagrađen je na otoku rimski ljetnikovac oko kojega poslije nastaje selo Polače. Naseljavanjem hrvatsko-slavenskih plemena na jadranskoj obali početkom VII. st. i razaranjem Epidaura, Ragusiuma, Salone i drugih gradskih središta, prestaje rimsko razdoblje koje je na Mljetu trajalo oko 800 godina: od 167. pr. Kr. do VII. st. Tada na Mljet stižu izbjeglice iz Narone, Ragusiuma, kao i s rimskih posjeda na Pelješcu i Korčuli. Potkraj VIII. i početkom IX. st. Hrvati iz neretvanske doline prelaze na Mljet, iskoristivši slabljenje bizantske moći, o čemu svjedoče i zapisi Konstantina Porfirogeneta. Početkom XI. st. Neretvanska se oblast raspala i njezin veći dio pripojio se srednjovjekovnoj Hrvatskoj, a otoci Korčula i Mljet pripali su Zahumlju. Veliki knez Zahumlja Desa darovao je 1151. cijeli otok Mljet benediktincima sv. Marije iz Pulsana u Apuliji, koji dolaze na otok s Monte Gargana u Italiji. S crkvene strane to je odobrio i papa Ivan XXII. svojim pismom 1324. Benediktinci su se 1151. iskrcali u uvali Sutmiholjskoj, te sred otočića u Velikom jezeru grade samostan i crkvu sv. Marije. Crkva je vrlo brzo sagrađena jer je papa Inocent III. izdao dokument po kojem je crkva posvećena već 1198. Samostan je ubrzo postao feudalni gospodar cijeloga otoka i brzo učvrstio svoju vlast. Benediktinci su 1345. oslobodili otočane svih daća i službi prema opatiji, ali uz godišnji prihod od 300 perpera. Iste godine donesen je i Statut općine Mljet. Četrnaesto stoljeće predstavlja prekretnicu u povijesnom razdoblju otoka. To je razdoblje kada se kidaju veze stanovnika Mljeta s kontinentalnim zaleđem, uz istodobno jačanje dubrovačkoga utjecaja, koje je bilo potpomognuto redovnicima i opatima Sv. Marije koji su uglavnom bili dubrovački plemići. Konačno je 1410. donesen zaključak o potpadanju otoka pod vlast Dubrovačke Republike, u sastavu koje je ostao sve do njezine propasti 1808. U Ciparskom ratu (1570–73) bosanski sandžak poharao je Mljet, a Mlečani zajedno s uskocima opljačkali čitav dubrovački teritorij, pa i otok. U vrijeme Kandijskoga rata (1645–69) hajduci iz Perasta i Novog u više navrata opustošili su otok. Propašću Dubrovačke Republike otok je pao pod francusku upravu, a od 1815. nalazio se u sastavu Habsburške Monarhije, sve do njezine propasti 1918. Nakon prve talijanske okupacije (1918–21) Mljet je ušao u sastav Kraljevine SHS i u sastavu Kraljevine Jugoslavije ostao sve do 1941. Potkraj travnja 1941. drugi put ga je okupirala Italija, u sastavu koje je ostao sve do njezine kapitulacije 1943. Završetkom II. svjetskog rata bio je u sastavu federalne Hrvatske. Zapadna strana otoka (četvrtina njegove površine) 1960. proglašena je nacionalnim parkom (dio nacionalnog parka su i mljetska jezera). Na istočnoj strani otoka na širem području naselja Saplunare zaštićen je krajobraz (1965). Od 1990. Mljet je sastavni dio Dubrovačko-neretvanske županije.