monofizitizam (grč.), kršć. nauk o samo jednoj, božanskoj Kristovoj prirodi. To je učenje prvi razvio egip. monah Eutih (o. 378–454) koji je djelovao u Carigradu kao arhimandrit samostana, a slijedila ga je i aleksandrijska škola i tamošnji patrijarh Dioskur. Nauk je dobio potporu i na koncilu u Efezu (449). Eutihovo učenje o samo jednoj, i to božanskoj Kristovoj prirodi, nastalo je u opreci spram nestorijanstva, koje je u dvojnosti Kristove božanske i ljudske prirode naglašavalo onu čovječju. Kalcedonski koncil (451) osudio je prethodni efeški i zauzeo posredno stajalište (diofizitizam) po kojem se Božja riječ (logos) nalazi u jednoj osobi koja je jedinstvena, u dvije prirode, koje se međusobno razlikuju, ali nisu djeljive. Premda su i papa Leon I. i carigradski patrijarh Flavijan monofizitski nauk osudili kao krivovjerje, Kalcedonski je koncil doveo do podjela koje su se održale i poslije; taj koncil ni danas ne priznaju kršćani monofiziti, tj. Armenska, Koptska, Etiopska, Sirijska i Mezopotamska crkva.