more, najveća jedinstvena masa slane vode koja povezuje izdignute dijelove kopna na Zemlji. Svj. more prekriva 363 mil. km2 ili 72% Zemljine površine; zaprema 1370 mil. km3 ili 96,5% ukupne količine vode na Zemlji. Prosj. slanost (salinitet) 35‰, veća u ekvatorijalnim, a manja u polarnim morima. Uz obale je manja zbog dotjecanja slatke vode s kopna (npr. slanost Baltičkog mora iznosi samo o. 12‰). Prosj. je dubina svj. mora 3795 m. Gustoća mora ovisi o slanosti, temp. i tlaku zraka; gušće je od slatke vode u rijekama i jezerima zbog otopljenih soli. Pri temp. od 4 °C doseže najveću gustoću od 1,030 g/cm3. Na površini mora gustoća se povećava od ekvatora prema polovima. Temp. mora najvećim dijelom dolazi od Sunca, a vrlo malo od podmorske vulkanske djelatnosti i topline Zemljine unutrašnjosti. Prosječna temp. mora u cjelini iznosi 3,2 °C, a na površini 14,7 °C (na sjev. polutki 19,2 °C, na južnoj 16 °C). Dnevna i godišnja kolebanja temp. najveća su na površini i do 20 m dubine; u zatvorenim morima na dubinama od 500 do 700 m temp. se gotovo i ne mijenja, a kod otvorenih mora i oceana vertikalne su promjene temp. vrlo spore i postupno se snižavaju, a u najvećim dubinama padaju gotovo na 0 °C. Boja mora ovisi o odrazu neba (vedro ili oblačno vrijeme), dobi dana, valnoj duljini svjetlosti, količini org. i anorg. čestica koje lebde u moru i dr.; hladnija su mora zelena, topla modra (najmodrija su trop. i suptrop. mora). Prozirnost mora smanjuje se s dubinom. Zvuk se u moru širi brzinom od o. 1400 m/s, povećava se s porastom temp., slanosti, tlaka i dubine. Gibanja mora mogu biti horizontalna ili vodoravna te vertikalna ili okomita (valovi, morske struje i morske mijene). Život u moru ugl. ovisi o količini otopljena kisika, CO2, o temp., slanosti, gustoći, prozirnosti, tlaku i gibanjima. Topla mora obiluju životinjskim vrstama, ali oskudijevaju biomasom; u hladnijim morima je obrnuto. M. je i najveći izvor kisika i raznovrsnih prir. bogatstava (ribe, kovine, rude – sol, nafta i dr.). M. ima veliku gosp. važnost za promet, ribarstvo, turizam, proizvodnju soli, slatke vode, nafte i prir. plina. Ujedinjeni narodi proglasili su 1998. Godinom mora i oceana i time naglasili važnost njihova očuvanja. S gledišta međunar. prava, m. nije jedinstvena cjelina, nego je podložno primjeni međunar. pravila o razgraničenju. Na otvorenome moru ne vlada prav. poredak niti jedne države, nego međunar. pravo. Prema ovlastima obalnih država, razlikuje se: unutrašnje more, teritorijalno more, vanj. pojas, epikontinentalni pojas, te otvoreno ili slobodno more.
Biljni svijet. Morski biljni svijet vrlo je različit od onoga na kopnu. Sastoji se od različitih tipova nižih biljaka, steljnjača i manjeg broja viših biljaka, sjemenjača. Niže su biljke ugl. alge koje nastanjuju morsko dno (bentos) ili lebde u vodi (plankton). Bentoske alge (pretežno smeđe i crvene) nalaze se od zone prskanja na obali do dubina u kojima je još moguća fotosinteza (200 m). U trop. morima vegetacija nije tako bujna kao u morima umjerenog pojasa i ovdje su pretežno zastupljene crvene alge, no u Sargaškome moru smeđa alga Sargassum, kao plivajuća alga, stvara masovnu vegetaciju na površini vode (nekoliko tona biljne mase po km2). Od zelenih algi u tim, kao i u umjereno toplim morima (Sredozemno more, Jadransko more), velik problem čini invazivna Caulerpa, koja svojim naglim širenjem potiskuje druge alge. U hladnijim morima prevladavaju smeđe alge, kako po masi tako i po veličini (steljka nekih algi duga je i do 60 m). Biljni plankton sačinjavaju jednostanične alge piroficeje i hrizoficeje (među ovima su alge kremenjašice) dosežući gustoću od 100 000 algi u 1 L vode); na dubini većoj od 100 m gustoća planktona naglo se smanjuje. Neke piroficeje uzrokuju noćno svjetlucanje mora (bioluminescencija), dok druge izlučuju otrove štetne za ribe. Osim algi, “livade” na dnu mora čine i više biljke, tzv. morske trave. U trop. području prave šume iznad površine mora čine mangrove. Morski biljni svijet ima bitnu ulogu u održavanju života na Zemlji, jer kisik koje te biljke proizvode iskorištavaju i morski i kopneni organizmi.
Životinjski svijet. Siromašniji je vrstama nego onaj na kopnu. Jednostanične praživotinje čine znatan dio morskog planktona, a kostur nekih vrsta, građen od kalcijeva karbonata i silicija, prekriva velike površine morskog dna. Od višestaničnih životinja valja spomenuti spužve, žarnjake, koralje, puževe, školjkaše, glavonošce, rakove, bodljikaše i niz drugih beskralježnjaka. Od kralježnjaka nalazimo kružnouste, ribe (hrskavičnjače i koštunjače), gmazove (kornjače, zmije, krokodile), ptice (albatrose, burnice, čigre, galebove, pingvine), sisavce (kitove, dupine, perajare, morske krave). M. je velik izvor hrane, a jedno od najvažnijih morskih blaga su ribe; one su desetina ukupne svj. pričuve bjelančevina. Najpoznatije eur. institucije koje proučavaju život mora su Oceanografski institut u Monacu i Zoološka stanica u Napulju, a u Hrvatskoj Oceanografski institut u Splitu i Institut za biologiju mora u Rovinju.
Pravo mora, dio međunar. prava koje obuhvaća pravila o razgraničenju pojedinih dijelova mora, o korištenju mora i dobara iz mora i podmorja. Uz običajno pravo i druge norme međunar. prava, najvažniji dokument iz ove oblasti je Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. koja je, nakon što ju je ratificiralo 60 zemalja, stupila na snagu 16. XI. 1994. Osnovna područja reguliranja prava: unutrašnje morske vode, koje određuje svaka država u skladu s međunar. pravom te konfiguracijom otoka, rtova i dr., a nad kojima ima suverenitet; teritorijalno more, pojas koji se nastavlja na vanj. granicu unutrašnjih morskih voda, nad kojima svaka država također ima suverenitet, uključujući i podmorje, ali je dužna osigurati pravo neškodljiva prolaza svim brodovima; premda oko širine toga pojasa nema međunar. suglasnosti, drži se da on ne bi smio prelaziti 12 milja; vanjski pojas, dio otvorenog mora izvan terit. mora nad kojim obalna država ima određena gosp. i druga prava (ribolov, korištenje pojedinih nalazišta i dr.); nad tim područjem moguće je proglasiti gosp. pojas (npr. ribolovno-ekološka zona koju je Sabor RH proglasio u listopadu 2003); epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podmorje preko granica terit. mora, a na kojem je moguće iskorištavanje prir. bogatstava; otvoreno more, koje je u režimu slobode mora, tj. nad kojim nijedna država nema posebna prava, ali također može biti korišteno za ribolov, plovidbu, polaganje kabela i sl. u skladu s međunar. pravom.