motet (lat.), naziv zborske vrste razvijane od početka XIII. do sredine XVIII. st. U prvoj je razvojnoj fazi dvoglasan, troglasan ili četveroglasan, građen na koralnom napjevu povjerenom tenoru dodavanjem jedne do triju dionica (duplum, motet ili triplum, quadriplum). Svaka je dionica imala vlastiti tekst (na talijanskom i/ili francuskom istodobno). U XIV. st. građen je i na koralnom napjevu s kontrapunktski slobodno razvijenim dionicama, opet bez tekstualnog jedinstva. U XV. i XVI. st. najčešće je peteroglasan, građen polifono s izdašnom primjenom imitacijske tehnike. U XVII. i XVIII. st. prestaje biti isključivo zborska vrsta, dobiva instrum. pratnju. M. s koncertantnim značajkama nazivani su duhovni ili crkv. koncerti (concerti ecclesiastici, u Njemačkoj svete simfonije – Simfoniae sacrae). Najistaknutiji majstori m. su Guillaume de Machaut, John Dunstable, Guillaume Dufay, Giovanni Pierluigi di Sane/Palestrina, Orlando di Lasso, Tomas Luis de Victoria, Heinrich Schütz, Giacomo Carissimi, Johann Sebastian Bach, a u Hrvatskoj J. Skjavetić.