F. W. Murnau, scena iz filma Posljednji čovjek
Murnau, Friedrich Wilhelm (pravim prezimenom Plumpe), njemački filmski redatelj (Bielefeld, 28. XII. 1888 – Santa Barbara, 11. III. 1931). Jedan od najvećih umjetnika nijemoga filma. Još za studija filozofije i likovne umjetnosti u Heidelbergu i Berlinu bavio se kazalištem, asistirao i glumio kod M. Reinhardta, a tijekom I. svjetskoga rata režirao kazališne drame. Od 1919. režira filmove, no ugled stječe rafiniranom filmskom varijantom ekspresionizma – filmom strave Nosferatu (1922), a osobito klasičnom dramom Kammerspiela Posljednji čovjek (1924), po scenariju C. Mayera i uz kameru česta suradnika K. Freunda. Svojom psihološkom i stilskom istančanošću, dojmljivim retoričkim postupcima (pokretima kamere, metonimijskim sugestijama i montažnim sekvencama) taj je film znatno utjecao na svjetske stvaraoce. Potom snima adaptacije Tartüffa (1925) te značajnog ekspresionističkog Fausta (1926). Čuven i u SAD-u, na poziv odlazi u Hollywood, gdje snima iduće remek-djelo, ljubavno-socijalnu dramu Zora (1927, dva Oscara). Snima još nekoliko filmova promjenjiva komercijalnog uspjeha (Četiri đavola, 1929; Kruh naš svagdanji, 1930), da bi njegov posljednji film bio rekonstruktivni dokumentarni Tabu (1931) o kobnoj zabranjenoj ljubavi dvoje domorodaca koji započinje u korežiji s R. J. Flahertyjem, a završava sam. Umro od posljedica automobilske nesreće. Među 26 njegovih snimljenih filmova jesu i Financije velikoga vojvode (svi eksterijeri snimani su u Splitu 1923. godine), Dječak u plavom (prvijenac), Sotona, Čežnja, Goruća zemlja i dr.