naivna umjetnost (primitivna ili izvorna umjetnost), u modernoj umjetnosti naziv za djela samoukih slikara i kipara koja se odlikuju naivnošću predodžbe i izvornom poetičnošću, često na granici fantastike. Naivni slikari i kipari slobodno i realistično, pod jakim utjecajem pučke tradicije, bilježe teme iz svakodnevice (radovi na polju, u kući, interijeri, pučka slavlja, mrtve prirode, vedute, krajolici) te bajkovite i fantastične prizore. Afirmacija n. u. započinje potkraj XIX. st. u Francuskoj kada su avangardni umjetnici otkrili H. Rousseaua zvanog Carinik; poslije se afirmiraju Louis Vivin, Séraphine Louis (zvana S. de Senlis), C. Bombois, N. Pirosmanašvili, Anna Mary Robertson Moses (zvana Grandma Moses), Nikifor i dr. U Hrvatskoj na izložbi Zemlje u Zagrebu 1931. afirmirali su se seljaci slikari iz Hlebina (I. Generalić, F. Mraz i M. Virius te kipar P. Smajić), a od sred. 1960-ih naivno slikarstvo u Hrvatskoj doživljava procvat. Među značajnije naivne slikare, koji slikaju otvorenim koloritom ugl. temperama na staklu, ubrajaju se slikari: E. Feješ, I. Rabuzin, M. Skurjeni, F. Filipović, D. Gaži, M. Kovačić, I. Večenaj, E. Buktenica, M. Mehkek, I. Lacković-Croata, S. Stolnik i dr., te kipari: L. Torti, M. Kuzman, S. Naletilić-Penavuša i dr.