kostimografija, kreiranje izgleda izvođača i izrada njihove opreme (kostima, rekvizita) u kazalištu, na filmu ili televiziji. Za razliku od scenografije koja se bavi izgledom scene, k. se bavi izgledom glumaca, pjevača, plesača u drami, operi i baletu. Kao posebna umj. funkcija u kazalištu javlja se od antike, tada prvenstveno izradom različitih maski za pojedine komične ili tragične uloge. U renesansnom kazalištu k. postaje bogatija i dekorativnija, a njome se bave i najveći umjetnici (npr. Leonardo da Vinci). Dugo se održavala praksa da sami glumci budu odgovorni za svoju odjeću, a u suvr. odjeći (npr. baroknoj) igrale su se i predstave ant. autora. Od XIX. st. javlja se potreba za pov. autentičnošću kostima, koja preteže do danas, iako se uvode i inovacije različitih stilizacijskih naznaka, ili čak njihovo namjerno anakronističko “osuvremenjivanje” (npr. Hamlet u trapericama). U pojedinim stilskim razdobljima k. slijedi odgovarajuća usmjerenja: od klasicizma i simbolizma do ekspresionizma i futurizma. Isprva tretirana kao zanat, danas se k. shvaća kao umj. djelatnost i profesija.