narodna nošnja, Torjanci
narodna nošnja, Slavonija
narodna nošnja, Vinkovci
narodna nošnja, Lika
narodna nošnja, Dobrinj, otok Krk
narodna nošnja, Šestine
narodna nošnja, Podgora
narodna nošnja, tradicijski odjevni stil negrađanskoga stanovništva u predindustr. doba. Obuhvaća sve odjevne predmete (rublje, osnovnu i gornju odjeću) nošene u svakodnevnim i svečanim prilikama te svim godišnjim dobima, zatim pokrivala (s načinom češljanja), obuću, nakit i druge vrste urešavanja lica i tijela (bojenje, tetoviranje i sl.) te ostale dodatke (torbe, ukrasno oružje i dr.). Nastala je od sirovina koje nudi prir. sredina pojedinih zajednica (lan, konoplja, svila, vuna, koža, krzno, perje, trava i sl.) te materijala proizvedenih većinom u kućnoj radinosti. Nošnja ističe obiteljski i društv. položaj pojedinca, dobnu, lokalnu i regionalnu pripadnost, katkad i profesiju, a u načinu urešavanja shvaćanje lijepoga (bušenje ušiju, nosa, usana, šiljenje zubi, izobličavanje lubanje i sl.). Iz klimatskih razloga u nekim je krajevima potpuna otkrivenost tijela (pregače kod plemena na jugu Afrike, “T” prevlake kod južnoamer. Indijanaca), drugdje višeslojna, topla, krznena odjeća (bunde kod Eskima). Prodorom civilizacijskih tekovina n. n. postupno nestaje iz svakodnevne uporabe, a njezini se reprezentativni primjerci čuvaju u etnografskim muzejima i zbirkama kao materijalni dokumenti minulih razdoblja. I danas je često simbol nac. (etničkog, regionalnog, lokalnog) identiteta; živi još kao kostim pri izvođenju glazb.-plesnoga folkl. naslijeđa, pa se u tu svrhu i obnavlja. N. n. u Hrvatskoj odlikuju se materijalnom raznolikošću i brojnošću oblika, svrstanih u tri regionalna tipa: panonski (sred. i ist. Hrvatska u području između Drave, Save i Dunava), dinarski (gorska Hrvatska i dalm. zaleđe) i jadranski (priobalje i otoci). Najintenzivniji je razvoj doživjela u XIX. st., i zadržala se u uporabi (u ženâ) do sred. XX. st.