narodni preporod, naziv za nac., kult. i polit. pokrete koji nastaju u Europi u XIX. st., os. među narodima pod dominacijom drugih naroda, ili tuđih dinastija i vlasti, te teže polit. ujedinjenju i vlastitoj nac. državi. Izrazi kao što su preporod ili buđenje sugeriraju “usnulost” naroda u prepoznavanju i iskazivanju vlastitog identiteta, pa su kultura i obrazovanje prvi instrumenti ostvarivanja nac. ciljeva. Te pokrete u pravilu najprije potiču društv. elite, često i plemstvo i svećenstvo, a postupno prerastaju u građ. pokrete te vode stvaranju sred. nac. kult. ustanova, polit. stranaka, oblikovanju današnjih nac. individualiteta, te samih suvr. država.
Hrvatski narodni preporod započinje potkraj XVIII. st. ponajprije prosvjetiteljskom djelatnošću zagreb. biskupa M. Vrhovca, odbijanjem pojedinih pokušaja mađarizacije zemlje od hrv. zastupnika u zajedničkom Ug. saboru, zahtjevima pripojenja Dalmacije i Istre Hrvatskoj nakon pada Mlet. Republike (1798) i dr. U toj fazi javlja se i potreba izgradnje jedinstvenoga hrv. knjiž. jezika, najčešće pod ilirskim nazivom (→ ilirski pokret). Polit. program prve faze izražava Disertatia iliti razgovor grofa J. Draškovića, tiskan pred zasjedanje Sabora 1832, a na kult. području Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830) Lj. Gaja, te početak izlaženja njegovih Novina i knjiž. priloga Danice. U te je listove 1836. uveden moderan i jedinstveni hrv. jezični standard, zasnovan na štokavskom jeziku i starijoj hrv. književnosti, napose dubrovačkoj. U Saboru je I. Kukuljević 1843. održao i prvi govor na hrv. jeziku. Tada niču i nar. čitaonice po gradovima, osnivaju se sred. kult. ustanove kao što su Naučno društvo i Narodni muzej (1836), Matica ilirska (1842; poslije → Matica hrvatska), Gosp. društvo (1841) i dr. Javljaju se i prva važna djela moderne hrv. kulture, drame D. Demetra i I. Kukuljevića, pjesme S. Vraza, ep Smrt Smail-age Čengića (1846) I. Mažuranića, prva hrv. opera Ljubav i zloba (1846) V. Lisinskog. U politici se formuliraju nac. ciljevi na temelju hrv. drž. prava koji teže obnovi jedinstva i autonomiji cjelokupnoga hrv. etničkog prostora, tj. civilne Hrvatske, Vojne krajine, Dalmacije i Istre. Ranih 1840-ih jačanjem → Narodne stranke dolazi do zaoštravanja polit. sukoba s tzv. mađaronima, a 1845. padaju i → srpanjske žrtve. Vodeće su ličnosti toga razdoblja Lj. Gaj, J. Drašković, I. Kukuljević, I. Mažuranić, M. Ožegović i dr. God. 1845. Sabor je prihvatio preporodni program u kojem se, od početnih Draškovićevih, postupno razvijaju i liberalne tendencije. Do revolucionarne 1848. banovanjem J. Jelačića ostvareni su i gl. ciljevi: osnovane gl. hrv. nac. institucije, uspostavljeno građ. društvo s ukidanjem staleža, hrvatski je postao služb. jezik, raskinuta je veza s Ugarskom; pod Jelačićem je objedinjena i civilna Hrvatska i Vojna krajina, on je (iako samo nominalno) i gubernator Dalmacije i Rijeke, ukinuto je i kmetstvo (1848). Ali programi federalizacije Monarhije na temelju “austroslavizma”, uz mogućnost autonomije i povezivanja slav. naroda, kao ni ideja “Austrije slobodnih naroda”, nisu uspjeli, te je, dapače, uvođenjem Bachova apsolutizma 1851. za desetak godina ugašen i ustavni poredak i polit. život.
S obzirom na polit. odvojenost Istre i Dalmacije, u tim je hrv. zemljama nar. p. imao donekle različit značaj i tijek. U Dalmaciji od poč. XIX. st. (kao i u starini) brojni su pristaše hrv. “ilirske” ideje i pokreta, a tada se javljaju i najznačajniji hrv. jezikoslovci (J. Stulli, J. Voltić, F. M. Appendini). Značajan je polit. rad A. Kuzmanića kao ured. Zore Dalmatinske (izlazila od 1844). Os. je važna pojava → Narodnog lista (1862). U Dalmaciji se “narodnjaci”, koje politički predvodi M. Klaić, a kulturno M. Pavlinović, sukobljuju s “autonomašima”, zastupnicima slavo-dalmatinske i talijanaške ideje, koji češće imaju potporu carskog dvora s obzirom na zajednički interes izdvajanja Dalmacije iz hrv. drž. korpusa. Nar. stranka pobjeđuje na prvim lokalnim izborima 1865, a 1870. i na izborima za Dalm. sabor. Posebno se važnom drži njezina pobjeda na izborima za splitsku općinu 1882, kojom se godinom i zaključuje preporodno razdoblje u Dalmaciji.
U Istri kao austr. pokrajini, usprkos golemoj hrv. većini, pretežno vezanoj za selo, političku prevlast imaju malobrojniji Talijani u gradovima, koji svoju politiku vezuju uz talijanizaciju Istre, kao i uz raniju pojavu iredentizma. Oni 1860. imaju većinu i u Istarskom saboru. Ipak, od 1866. osnivaju se hrv. čitaonice kao središta prosvjećivanja i preporodne djelatnosti. Za hrv. nar. p. u Istri os. je zaslužan biskup J. Dobrila, blizak Strossmayerovim idejama, a pojavom lista Naša sloga 1870. pokret ulazi u zrelo razdoblje. Tada se javljaju i mladi pravaši M. Laginja, V. Spinčić i M. Mandić, koji u 1880-ima preuzimaju i vodstvo pokreta. Veoma je značajna prosvjetna djelatnost Družbe sv. Ćirila i Metoda (osn. 1893). U nar. pokretu u Istri, uz hrv. sudjeluju i slov. političari i kult. djelatnici. Njihova zajednička Hrv.-slov. stranka pobjeđuje na izborima za austr. parlament 1907. te osvaja 3 od 5 mandata. Razvoj polit. prilika s agresivnom tal. politikom prema Istri, pristupanje Italije Trojnom paktu (1882), strah carskog dvora od raspada Monarhije, s tim u vezi i ustupci Italiji kao državi, odvajanje Istre od Hrvatske poslije I. svj. rata, kasniji fašist. teror nad Hrvatima, posebni su uvjeti razvijanja svijesti i politike hrv. naroda u Istri.