naturalizam (njem. i franc. iz lat.) 1. filoz Oznaka za niz filoz. pravaca kojima je zajedničko nijekanje bilo kakve stvarnosti osim prirode, odn. koji nastoje sve pojave svesti samo na prir. uzroke. Jedni prirodu drže prvim i apsolutnim principom (metafizički n.), drugi principom i normom određenog područja (fizički, biološki, antropološki n.). U povijesti filozofije n. se javlja više kao tendencija nego definirani smjer. Tako je npr. u grč. filozofiji prisutan monistički n. (Tales, Anaksimen, Anaksimandar) i pluralistički n. (Empedoklo, Anaksagora). U novovjekovlju teološki n. i etički n. (G. E. Moore). N. se os. javlja u okviru mehanicističkih i materijalističkih koncepcija (L. Büchner, E. Haeckel), kao biologistički evolucionizam (H. Spencer) ili kao panpsihizam (T. Fechner). 2. Knjiž. pravac koji nastaje na kraju realizma, u Francuskoj 1870-ih godina. Veže se uz načela prir. znanosti i zastupa mimetičku teoriju oponašanja stvarnosti u književnosti, kao i čovjekove ovisnosti o sredini i naslijeđu (H. Taine). Iako u tematskom smislu dominiraju svakodnevni motivi i prikazivanje društv. problematike, n. se okreće i istraživanju ljudskih nagona i strasti kao pokretača destrukcije. Termin je prvi upotrijebio H. Taine 1858, a gl. predstavnici su u pripovjednoj književnosti É. Zola i G. de Maupassant, u dramatici A. Strindberg i H. Ibsen. Predstavnicima n. u hrv. književnosti smatraju se Eugen Kumičić i Josip Kozarac. 3. U lik. umjetnostima ne postoji oštra granica između n. i realizma; često se upotrebljavaju kao sinonimi. U užem smislu, termin se rabi posebno za slikare koji su koncem XIX. st. slikali u prirodi, uključujući i teme iz života radnika i seljaka (G. Courbet, J. F. Millet, M. Liebermann, L. Corinth i dr.).