 |
|
| Službeni naziv: | Republika Nikaragva, República de Nicaragua |
| Površina: | 120 254 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2003): 5 480 000 (46 stanovnika/km2); 57% gradsko |
| Glavni grad | Managua, 900 400 stanovnika (aglomeracija 1,67 mil. stanovnika) (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 15 departmana (departamento) i dva autonomna područja (regiones autónomas) |
| Službeni jezik | španjolski |
| Valuta | córdoba (NIC) = 100 sentava (centavo) |
Nikaragva, država u Sr. Americi, na prevlaci, graniči s Hondurasom na S i Kostarikom na J; izlazi na Atlantski ocean (Karipsko more) na I i Tihi ocean na Z, ima 910 km morske obale.
Prirodna obilježja
erupcija vulkana
Grenada
Managua
otok Ometepe i jezero Nicaragua
Nakon Meksika, N. je najveća zemlja Sr. Amerike, smještena između Atlantskog i Tihog oceana. Sastoji se od triju cjelina: po stotinjak km široke tihooceanske i karipske zone te planinskog područja trokutasta oblika između njih. Duž cijele zemlje od SZ prema JI pruža se gl. planinski niz riječnim dolinama snažno raščlanjena gorja (vis. 800–1500 m). Od njega se prema SI i I pruža više planinskih nizova, duljih na S, prema J sve kraćih: Cordillera Isabella (1750 m), Cordillera Darienes (1700 m), Serranías Huapí (869 m), Serranías de Yolaina. Najviši vrh zemlje, Mogotón (2017 m), nalazi se na krajnjem SZ, na honduraskoj granici. I od planinskog područja prostrana je nizina (Costa de Mosquitos) koja završava niskom, djelomično močvarnom obalom s mnogobrojnim lagunama. Ispred obale su brojni koraljni grebeni, a Nikaragvi pripada i Isla del Maíz (Kukuruzno otočje) 60-ak km pred obalom. Tihooceanska zona najvažniji je dio zemlje. Jezgru joj čini o. 400 km duga tektonska udolina z od planinskog područja. Najniže dijelove ispunjavaju jezera (dva velika i više manjih), a okružuju ih plodne, gusto naseljene ravnice. Između udoline i Tihog oceana pruža se niz od 40-ak vulkana (od kojih 10-ak aktivnih) – San Cristóbal (1745 m), Momotombo (1280 m), El Rincón de la Vieja (1806 m), Mombacho (1345 m), Concepción (1610 m, na otoku na jezeru Nicaragua) i dr. Duž nerazvedene tihooceanske obale pruža se uska nizina. Područje je tektonski aktivno, s čestim potresima, posljednji koji je razorio gl. grad dogodio se 1972. Klima je trop., u unutrašnjosti malo ublažena nadmorskom visinom. Karipsko primorje vrlo je vlažno, oborina ima 2500–4000 mm (mjestimično i do 6000 mm), sušnije razdoblje traje od ožujka do svibnja. U tihooceanskoj regiji ima 1200–2000 mm padalina, kišno razdoblje traje od svibnja do listopada. Temperature su tijekom godine ujednačene, na tihooceanskom primorju sr. mjesečne kreću se između 26 i 29 °C, na karipskom 25–28 °C, a u planinskoj unutrašnjosti 16–21 °C. U karipskom području prevladava trop. kišna šuma s nešto mangrova u priobalju. Prema unutrašnjosti javljaju se hrast, cedar i borovi. Tihooceanska regija s izraženim kišnim i sušnim razdobljem prirodno je bila područje savana, danas pretežno obrađena. Šume pokrivaju više od trećine teritorija, ali se površine smanjuju zbog intenzivne i neplanske eksploatacije. Riječna mreža je gusta. Zbog asimetričnog pružanja gl. planinskog hrpta rijeke tihooceanskog slijeva znatno su kraće. Najveće su Negro i Estero Real. Prema Z teče i Vieji, koja se ulijeva u jezero Managua. Među rijekama karipskog slijeva najveće su Coco (780 km) na granici s Hondurasom, Prinzapolka, Río Grande de Matagalka i San Juan (199 km) koja istječe iz jezera Nicaragua i čini dio granice s Kostarikom. Na Z, u tektonskoj udolini, nalazi se više malih i dva velika jezera: Managua (1035 km2, duboko o. 20 m) i Nicaragua (8157 km2, duboko do 60 m), a povezuje ih rječica Tipitapa. U planinskoj unutrašnjosti na SZ zemlje radi dobivanja el. struje na r. Tumi izgrađena je brana čime je stvoreno o. 50 km2 veliko umjetno jezero Apanás.
Stanovništvo
Više od dvije trećine od približno 5,5 mil. st. N. čine mestici, mješanci eur. bijelaca i starosjedilačkih Indijanaca. Bijelci (o. 14%) i crnci – uključujući i garifune, mješance s Indijancima, ugl. potomci doseljenika s Jamajke (o. 9%) – žive u gradovima na karipskoj obali. Indijanaca (Miskiti, Sumi, Rami) ima o. 5% i žive pretežno u rijetko naseljenom ist. dijelu zemlje. Služb. jezik je španjolski, a u dva autonomna područja na I od kraja 1980-ih službeno se koriste i jezici indijanskih naroda i kreolski engleski. N. spada među rjeđe naseljene zemlje Sr. Amerike, a unutrašnje razlike vrlo su velike. Najgušće je naseljen sred. dio tihooceanske regije, o. 330 st./km2; u četiri najgušće naseljena departmana, na manje od 5% površine, živi gotovo 40% st. Znatno gušće od prosjeka naseljen je sjeverozap. dio zemlje. Ist. polovica zemlje naseljena je sa samo 10-ak st./km2. U gradovima živi o. 60% st., zbog snažna doseljavanja iz ruralnih područja (počelo još u doba građ. rata) taj udio raste. Gl. grad Managua dosta odskače veličinom. Uže područje grada ima 900 400 st., aglomeracija o. 1,7 mil. Ostali veći gradovi: León (146 700), Masaya (134 500), Tipitapa (132 700), Chinandega (129 700), Estelí (114 600) i dr. Najveći grad u ist. polovici zemlje je Nueva Guinea (55 300). Porast stanovništva vrlo je brz već dulje vrijeme, počeo je rasti smanjenjem stope smrtnosti 1970-ih g. kada je zemlja imala manje od 2 mil. st. Usprkos ratu i iseljavanju (koje je i dalje značajno), zbog visoka prir. porasta prosj. godišnja promjena 1980–2002. iznosila je 27‰. Danas je stopa rodnosti umjereno visoka, 28–30‰, a stopa smrtnosti vrlo niska, o. 5‰. Stanovništvo je vrlo mlado, mlađih od 15 g. ima o. 40%, starijih od 65 g. o. 3%. Medijalna dob je oko 20 g., očekivano trajanje života 70 g. O. 3/4 st. čine katolici, 17% je protestanata, a ostatak slijedi tradic. domaća vjerovanja. Iako je tijekom 1970-ih obrazovna struktura bitno popravljena, u doba građ. rata škol. sustav slabo je funkcionirao i danas je oko 1/3 st. nepismena. Obvezno obrazovanje traje 6 g. i besplatno je.
Gospodarstvo
jezero Managua
N. spada među najsiromašnije zemlje ne samo Sr. Amerike, nego cijele zap. hemisfere. Dugotrajne diktatorske vlade, građ. rat i višegodišnja gosp. izolacija koju je nametao SAD ostavili su duboke tragove u gospodarstvu. Pojedini gosp. sektori zaostali su u razvoju, glavnina ind. bila je zastarjela, financ. sektor nerazvijen, zemlja visoko zadužena i s višegodišnjom visokom inflacijom. Poč. 1990-ih uz stranu pomoć počinju reforme, privatiziraju se drž. poduzeća, inflacija je stavljena pod kontrolu, a rast vanj. duga zaustavljen. Ipak, gosp. rast još nije brži od rasta stanovništva, investicijske mogućnosti su male, infrastruktura nerazvijena, izražena je usmjerenost na proizvodnju i izvoz primarnih proizvoda. Poljoprivreda je po udjelu zaposlenih još najvažniji sektor, ali zbog niske cijene proizvoda znatno manje sudjeluje u BNP-u. Učinkovitija poljoprivreda onemogućena je višekratnim neuspješnim reformama (oduzimanje zemlje veleposjednicima, stvaranje zadruga, podjela bezemljašima i zaslužnicima, ponovno stvaranje veleposjeda…). Za vlastite potrebe najviše se uzgajaju kukuruz, grah, riža, kasava, sorgum, voće i povrće. Od komerc. kultura najvažnija je kava, zatim šećerna trska, banane, a proizvodnja pamuka opada. Stočarstvo, os. govedarstvo (koža, meso, mliječni proizvodi), razvijeno je i sudjeluje i u izvozu. Ribarstvo (rakovi, školjke, tunj) razvijenije je u Karipskome moru. Među najvažnijim prir. bogatstvima N. je obilje plodna tla. Rudna bogatstva tek su djelomično istražena i iskorištena. Vade se zlato i srebro, ima nešto bakra, olova i cinka, željezne rude, nemetalnih minerala. Glavnina el. energije dobiva se u termoelektranama. Od obnovljivih izvora, osim hidroenergije, koristi se i geotermalna energija. Ind. je slabo razvijena. Pretežno je usmjerena na preradu poljoprivr. proizvoda (šećerane, mesna ind., prerada kave, ribe…) i proizvodnju robe široke potrošnje, dijelom i na temelju uvoznih sirovina – ind. građev. materijala, kovinska, drvna, petrokemijska, duhanska i dr. Za rast zaposlenosti veliko značenje imaju doradbeni (lohn) poslovi. Tijekom 1990-ih broj turista brzo je rastao, ali nakon toga stagnira na o. pola mil. stranih turista. Vanj. je trgovina skromna, a uvoz o. 3 puta veći od izvoza. Najvažniji izvozni proizvodi su morski plodovi, kava, meso, zlato, pamuk, najviše se izvozi u SAD, Salvador, Honduras, Kostariku. Uvoz obuhvaća robu široke potrošnje, različitu opremu, poluproizvode i naftu, a najviše se uvozi iz SAD-a, Venezuele, Kostarike i Gvatemale. Prom. sustav slabo je razvijen, mnoge prometnice tijekom rata i kasnije financ. krize propale su zbog neodržavanja. Želj. promet dokinut je sred. 1990-ih. Najvažnija je cesta o. 400 km dug odsječak Panameričke ceste na koji se veže nekoliko ogranaka. Velik udio cesta neprohodan je tijekom kišnog razdoblja. Najvažnije su luke Corinto, Puerto Sandino i San Juan del Sur na tihooceanskoj, a Puerto Cabezas i Bluefields na karipskoj obali. Međunar. zračna luka je u Managui.
BNP (2003): 4,06 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2003):
poljoprivreda 18%, industrija 26%, usluge 56%
Udio zaposlenih po sektorima (2003):
poljoprivreda 43%, industrija 15%, usluge 42%
Nezaposlenih (2002): 12%
Inflacija (pros. 1990–2000): 33,5%; (2002: 5,1%)
Realan rast gospodarstva (pros. 1990–2002): 4,3% (2003: 2,3%)
Uvoz (2002): 1,80 mlrd. USD
Izvoz (2002): 596 mil. USD
BNP (2003): 4,06 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2003):
poljoprivreda 18%, industrija 26%, usluge 56%
Udio zaposlenih po sektorima (2003):
poljoprivreda 43%, industrija 15%, usluge 42%
Nezaposlenih (2002): 12%
Inflacija (pros. 1990–2000): 33,5%; (2002: 5,1%)
Realan rast gospodarstva (pros. 1990–2002): 4,3% (2003: 2,3%)
Uvoz (2002): 1,80 mlrd. USD
Izvoz (2002): 596 mil. USD
Povijest
Obale N. otkrio je tijekom svojega posljednjeg putovanja K. Kolumbo (1502). God. 1522. osvajanje N. započinje Španjolac Gil González de Ávila, sklapajući savez s glavarom najvećeg plemena, Nicaraom, po kojem je zemlja i dobila ime. U vrijeme španj. vrhovništva N. je uključena u Generalni kapetanat Guatemalu (cijela Sr. Amerika i dio Meksika). Narodi toga područja 1821. proglasili su neovisnost i N. ulazi u Meks. Carstvo A. de Itúrbide, a nakon njegova pada (1823) dolazi do stvaranja Centralnoameričke Federacije, koja se 1838. raspala na pet neovisnih država (Gvatemalu, Salvador, Honduras, N. i Kostariku). God. 1893. na vlast dolazi liberalni političar José Santos Zelaya, koji nastoji provesti napredne reforme. Takva unutar. politika nije odgovarala amer. pretenzijama i interesima te 1909. dolazi do amer. intervencije u kojoj je Zelayina vlada svrgnuta. Predsj. Adolfo Díaz (1911–16) poziva 1912. amer. postrojbe u zemlju kako bi održale red i mir te od tada (s kraćim prekidima) do 1933. amer. vojska djeluje kao odlučan čimbenik u unutar. politici N. God. 1937–47. na vlasti je diktatorski predsj. Anastasio Somoza, koji tijesno surađuje sa SAD-om, a kada je 1947. novi predsj. Leonardo Arguello pokušao provesti neovisnu politiku, Somoza ga svrgava drž. udarom. Uslijedilo je razdoblje pojačane diktature i represije nad oporbom; 1954. N. sklapa sa SAD-om savez o voj. pomoći i iste god. sudjeluje u amer. intervenciji protiv demokratski izabrane vlade u Gvatemali. God. 1956. Somoza je ubijen, a novim predsj. postaje njegov sin Luis Somoza (1957–63). Višegodišnja otvorena diktatura obitelji Somoza, u velikoj mjeri oslonjena na pomoć SAD-a, izaziva veliko nezadovoljstvo u zemlji te tijekom 1958–60. izbija niz pobuna, prosvjeda i oružanih otpora koji pridonose sveukupnoj nestabilnosti i krizi u zemlji. God. 1963. predsj. N. postaje René Schick Gutiérrez (do 1966), političar odan Somozinoj politici i prvak režimske Liberalno-nac. stranke (PLN). Nakon njegove smrti 1966. privremeno je preuzeo vlast drugi prvak PLN-a Lorenzo Guerrero, a nakon izbora 1967. predsj. postaje Anastasio Somoza Debayle. God. 1972. vlast preuzima trojka F. A. Rocha, R. M. Lacayo i A. L. Cordero, ali Somoza i nadalje ostaje vrhovni voj. zapovjednik; 1974. stupa na snagu novi ustav, a iste god. Somoza ponovno postaje predsj. države. Od 1970-ih u N. jača Sandinistička narodnooslobodilačka fronta (FSLN), koja se od 1978. bori protiv diktature obitelji Somoza. Borba je prerasla u građ. rat. Voj. napredovanjima tijekom 1979. sandinisti dopiru do gl. grada Manague, Somoza je prisiljen dati ostavku i izbjeći iz zemlje (1980. ubijen je u Paragvaju). Vlast preuzimaju sandinisti na čelu s voj. huntom od pet članova i širom vladom od 20 članova. Predsjednikom je imenovan Sergio Ramírez Mercado. Raspuštaju se oba doma Somozina parlamenta, dokidaju njegov ustav i Nac. garda. Vlada je istodobno objavila i dekret o nacionalizaciji svih stranih i svih priv. domaćih banaka; golemi zemljišni posjedi Somozine obitelji podijeljeni su seljacima, čime je otpočela agrarna reforma. Usprkos najavljenim reformama, sporost njihova provođenja, razjedinjenost šarolikih ideoloških saveza na vlasti te neprekidno podrivanje od SAD-a ubrzo su uzrokovali krizu u vladajućim strukturama N. Suspendiranjem otprije zajamčenih amer. kredita te otvorenom potporom SAD-a članovima bivše Somozine Nac. garde, od poč. 1980-ih nastupa nov val unutar. nemira i građ. ratova. Suočeni s oružanim prijetnjama i terorist. akcijama kontrarevolucionara (kojima su počeli pristupati i dojučerašnji sandinisti), financ. i gosp. blokadom, sandinisti se sve više počinju obraćati za pomoć SSSR-u i socijalist. zemljama. God. 1983. vlade Meksika, Kolumbije, Venezuele i Paname utemeljile su Grupu Contadora s ciljem da se pronađe miroljubivo rješenje srednjoamer. krize koja je, upletanjem velikih sila, prijetila prerastanjem u globalni sukob. God. 1984. u N. su održani prvu parlamentarni i predsjednički izbori nakon rušenja diktature. Predsj. je postao vođa FSLN-a Daniel Ortega. Donesen je nov ustav koji je stupio na snagu 1987. Te je godine na sastanku petorice predsjednika srednjoameričkih zemalja (Kostarike, Nikaragve, Hondurasa, Salvadora, Gvatemale) usvojen mirovni plan kostarikanskoga predsjednika Óscara Ariasa Sáncheza (Nobelova nagrada za mir) kojim se predviđala unutar. demokratizacija zemlje, prestanak vanjske intervencije, neutralnost svih srednjoameričkih zemalja te amnestija političkih zatvorenika. U Nikaragvi je došlo do pregovora između sandinista i kontrarevolucionarnih snaga, 1988. potpisan je sporazum o primirju, tijekom kojega su se dogovarali modaliteti trajnog rješavanja krize u zemlji. Na izborima 1990. prvakinja oporbe Violeta Barrios Torres de Chamorro izabrana je za predsjednicu Nikaragve. Na izborima 1996. najviše glasova dobili su Liberalni savez i FSLN, od siječnja 1997. predsjednik države i vlade je Arnoldo Alemán Lacayo, kandidat Liberalnoga saveza. Ta je stranka zadržala vlast i na sljedećim izborima (2001), kada je predsjednikom postao Enrique Bolaños Geyer. Na predsjedničkim izborima 2006. ponovno pobijedio D. Ortega (izabran i 2011).