Nikola I., crnog. knez i kralj (Njeguši, 7. X. 1841 – Cap d’Antibes, Francuska, 1. III. 1921). Sin vojvode Mirka Petrovića Njegoša, nećak i nasljednik kneza Danila I. Potvrđen za kneza na skupštini glavara 1860. Sukobio se s Turskom zbog pomaganja protutur. ustanka u Hercegovini (1861). God. 1866. sklopio savez sa Srbijom kneza Mihajla radi oslobađanja Crne Gore od osman. vlasti. God. 1875. sklopio novi savez sa Srbijom u ratu protiv Osmanlija. Po izbijanju rata (1876–78) vrhovni je zapovjednik crnog. postrojba, postigao važnu pobjedu na Vučjem dolu (1876), zauzeo Nikšić i Bar (1877) te Ulcinj (1878). Uspješnu vanj. politiku okončao stjecanjem priznanja neovisnosti i teritor. proširenja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. U unutar. politici vladao autokratski. God. 1910. proglasio se kraljem, a Crnu Goru kraljevstvom. Vrhovni zapovjednik crnog. vojske u oba balkanska rata (1912–13) i u I. svj. ratu. U siječnju 1916, nakon neuspjela pokušaja da sklopi prihvatljiv separatni mir s Austro-Ugarskom, zajedno s vladom emigrirao u Francusku. U studenome 1918. svrgnula ga je Velika nar. skupština u Podgorici. Pisao knjiž. djela, ponajprije epske pjesme; pjesma Onam’ onamo bila je prihvaćena za neslužbenu nac. himnu. Autor drama u stihovima Balkanska carica i Knjaz Arvanit, spjeva Pjesnik i vila te zbirke pjesama Nova kola.