Nova Kaledonija, Prolaz I’le Ouen
Nova Kaledonija, Nouméa
Nova Kaledonija (franc. Territoire de la Nouvelle-Calédonie), otok i franc. prekomorski teritorij, jugozap. dio Tihog oceana; 19 103 km2, 204 019 st. Leži o. 1500 km i od Australije; između 18° i 23° j.g.š. Obuhvaća otok Novu Kaledoniju, otočja Loyalty i Bélep, otok Pines te brojne koraljne otočiće, uvale i zaljeve. Gl. grad Nouméa. Pretežno planinski otok, građen od starijih stijena. Najviši vrh Mount Panié, 1650 m. Gl. rijeke Diahot i Yato; u sušnom razdoblju presuše. Klima suptropska. Prosj. godišnja temp. između 22 °C i 24 °C; godišnja količina padalina od 1000 mm na zapadnoj do 3000 mm na ist. obali (kišno razdoblje traje od prosinca do ožujka). Trop. šuma na većim visinama, savana u nižim predjelima. Stanovništvo čine Europljani i Melanezijci, polinezijska manjina, Vijetnamci i Indonezijci. Uzgoj šećerne trske, pamuka, riže, kave, duhana; stočarstvo. Ležišta nikla, kobalta, željezne rude, magnezija i kroma. Prehr. ind. Gl. morska i zračna luka Nouméa. Prvi naseljenici N. K. dolaze iz Melanezije prije o. 3000 god. Do kraja XVIII. st. bez većih je kontakata s ostatkom svijeta. God. 1774. otok je Europljanima otkrio J. Cook i nazvao N. K. Češći kontakti s Europljanima datiraju od 1841, kada na otočje dolaze protest. misionari i trgovci sandalovinom iz Australije, koji upoznavaju otočane s uporabom željeza. U franc. posjedu od 1853. God. 1856–59. te 1878–79. izbijaju veći ustanci starosjedilačkog stanovništva protiv franc. vlasti; redovito su ugušeni nesmiljenim mjerama. Od 1864–97. na otok se upućuju franc. kažnjenici (ukupno o. 22 000 kažnjenika i 4000 izgnanika nakon gušenja Pariške komune 1871). Istodobno se odvija i masovna kolonizacija slobodnih naseljenika. Od 1885. među franc. useljenicima jača pokret za samoupravu otočja. U II. svj. ratu N. K. prilazi Slobodnoj Francuskoj; 1946. stječe status Franc. prekomorskog teritorija, a otokom upravlja guverner s vijećem petorice (savjetodavne naravi), koje bira lokalna skupština od 35 članova. Svi otočani stječu franc. državljanstvo tek 1953. Od 1976. umjesto guvernera N. K. upravlja visoki povjerenik, koji obavlja zajedničke bitne poslove s Francuskom, u čiji parlament N. K. šalje jednoga zastupnika i jednoga senatora. Od 1970-ih jača pokret za neovisnošću. Sukobi su se posebno zaoštrili od 1981, kada je ubijen Pierre Declercq, prvak stranke Union calédonienne, zagovornik samostalnosti otočja. God. 1984. utemeljena je Socijalist. kanačka fronta za nac. oslobođenje (Front de libération nationale kanake socialiste – FLNKS), koja je na svojem prvom kongresu iste god. ustrojila privremenu vladu N. K. na čelu s Jean-Marieom Tjibaouom. To je rezultiralo nizom sukoba između Kanaka (Melanezijaca, 42% stanovništva) i Novokaledonaca (potomaka franc. useljenika). God. 1986, nakon ubojstva Eloia Machora, prvaka stranke FLNKS-a, uvedeno je izvanredno stanje, a 1998. između sukobljenih strana postignut je sporazum koji otvara mogućnosti stjecanju neovisnosti Nove Kaledonije.