Andrić, Stanko, hrvatski književnik i povjesničar (Strizivojna, 27. I. 1967). Diplomirao francuski jezik i književnost te latinski jezik i rimsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1993, magistrirao (1994) i doktorirao (1998) na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. U slavonskobrodskoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest vodi istraživanje Slavonije, Srijema i Baranje u srednjem vijeku te uređuje časopis Scrinia slavonica. Važnija historiografska djela: Čudesa svetoga Ivana Kapistrana – povijesna i tekstualna analiza (1999), Potonuli svijet, Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovju (2001) Književnu naraciju mu karakterizira eruditsko povezivanje reminiscencija, težnji i posljedica, dok događaj i mogućnost djelovanja ostaju u zagradama prošlosti ili odgode. Historiografski pomno zanimanje za sudbinu naroda i regije proširuje i na sferu osobne povijesti u romanu Simurg (2005) i drugim proznim djelima, ili onima koja nije moguće lako svrstati ni u književnost, ni u historiografiju, poput Povijesti Slavonije u sedam požara (1992), koju je objavio u istoj knjizi s Enciklopedijom ništavila i Dnevnikom iz JNA (2001).