oboa

oboa
oboa (engl.), drveno puhačko glazbalo s dvostrukim jezičcem. Uska, o. 64 cm duga čunjasto bušena cijev od tvrda drveta (ebanovina ili ružino drvo), gdjekad od bjelokosti, kovine ili (u novije vrijeme) plastike. U uži kraj cijevi utaknut je pisak s dvostrukim jezičcem, a širi kraj završava neznatnim zvonolikim proširenjem. Uzdužno cijev je izbušena rupicama (obično dvadesetak), pokrivenima poklopcima, s pomoću kojih se mijenja duljina stupca zraka u svirali, time i visina tona, koja se mijenja i tzv. prepuhivanjem, kojim se na oboi dobivaju za oktavu viši tonovi. Zvuk oboe je sopranske položine, zvučni joj opseg obuhvaća tonove (b)h-g3(a3). Zvuk je pogodan za dočaravanje raznih ugođaja, dramsko karakteriziranje i karikiranje. Od XVIII. st. jedno od najvažnijih orkestralnih glazbala, a mnogo se upotrebljava kao solističko i komorno glazbalo. Porodici oboa pripadaju još oboa da caccia (lovačka o.), engleski rog, hekelfon, fagot i Krummhorn.