oko 1. bjeloočnica; 2. staklovina (staklasto tijelo); 3. žilnica; 4. mrežnica; 5. žuta pjega; 6. vidni živac; 7. zrakasto tijelo; 8. šarenica; 9. leća; 10. zjenica; 11. rožnica
oko (lat. oculus; grč. ofthalmós), organ vida. U beskralježnjaka najjednostavniji organ vida su očne pjege (ocele). Savršenije su mjehuraste oči (očne čaškice) u mekušaca. Kukci imaju facetirane ili mozaičke oči sastavljene od pojedinačnih očiju (omatidija), koje zajednički daju jedinstvenu sliku predmeta; one su osjetljive ne samo na vidni dio spektra, nego i na ultraljubičaste zrake. Kod kralježnjaka, napose ptica i sisavaca, oči su vrlo razvijen organ složene građe, s velikom sposobnošću razlikovanja predmeta i boja. Čovječje se oko sastoji od kuglaste očne jabučice (bulbus) uložene u očnu šupljinu (orbita) te zaštitnog aparata što ga čine gornja i donja vjeđa s trepavicama, suzna žlijezda i spojnica. Oko pokreću u svim smjerovima vanj. očni mišići (4 ravna i 2 kosa). Očnu jabučicu izgrađuju 3 ovojnice. Izvana je čvrsta i neprozirna bjeloočnica (sclera) koja sprijeda prelazi u prozirnu rožnicu (cornea), a ova je prekrivena spojnicom (conjunctiva) koja se nastavlja prekrivajući prednji dio bjeloočnice i stražnji dio vjeđa. Sr. očnu ovojnicu čini žilnica (chorioidea), kroz koju prolaze krvne žilice potrebne za ishranu oka. Sprijeda žilnica prelazi u zrakasto tijelo (corpus ciliare), koje sadrži zrakasti mišić za akomodaciju leće i koje luči očnu vodicu. Sasvim prednji dio sr. očne ovojnice čini šarenica (iris), koja je, ovisno o količini pigmenta, različite boje. Usred nje nalazi se okrugao otvor ili zjenica (pupilla), kroz koju svjetlost ulazi u unutrašnjost oka. Treća, unutar. ovojnica jest mrežnica (retina), u kojoj se nalaze fotoreceptorne stanice štapići i čunjići. Čunjići su raspoređeni ponajviše u sred. dijelovima mrežnice i odgovorni su za osjet boja i precizan vid, dok su štapići više periferno i odgovorni su za osjet svjetla i zapažanje pokreta. Najosjetljivije je mjesto na mrežnici žuta pjega, u kojoj su čunjići najgušće raspoređeni. Od čunjića i štapića polaze osjetna vlakna koja se prespajaju na vlakna živčanih stanica, a ova ujedinjena čine vidni živac (nervus opticus). Na mjestu izlaska vidnog živca iz oka nema fotoreceptora i to je slijepa pjega. Unutrašnjost očne jabučice ispunjena je prozirnim viskoznim staklastim tijelom, staklovinom (corpus vitreum), na čijoj je prednjoj stijenci usađena bikonveksna leća (lens), povezana nitima uza zrakasto tijelo. Između leće i šarenice sa stražnje strane i rožnice s prednje strane nalazi se prednja očna sobica ispunjena očnom vodicom (humor aquaeus). Zrake svjetlosti koje upadaju u oko lome se na rožnici, u očnoj vodici i na leći te se usredotočuju na jednu točku u mrežnici gdje se stvara obrnuta slika promatranog predmeta. Elastična leća mijenjanjem svoje debljine i zakrivljenosti (akomodacija) omogućuje da se i bliski i udaljeni predmeti mogu vidjeti podjednako jasno ako je oko pravovidno (emetropija). Ali ako je očna jabučica produžena, zrake svjetlosti koncentrirat će se ispred mrežnice pa slika udaljenih predmeta neće biti jasna (kratkovidnost ili miopija). Ako je očna jabučica skraćena, zrake svjetlosti sastat će se u žarištu iza mrežnice pa slika bliskih predmeta na mrežnici također neće biti jasna (dalekovidnost ili hipermetropija). S godinama slabi akomodacija leće, stoga slika bliskih predmeta na mrežnici opet neće biti jasna (starovidnost ili prezbiopija). Ako su rožnica i leća nepravilno zakrivljene, ne može se na mrežnici stvoriti jasna slika (astigmatizam). Sve ove mane vida ispravljaju se korekcijskim naočalama ili kontaktnim lećama. Djelovanjem mišića koji se nalaze u šarenici, zjenica se skuplja (mioza) ili širi (midrijaza) prilagođavajući se intenzitetu svjetlosti (adaptacija). Rad vanj. očnih mišića dovodi do koordiniranih pokreta očnih jabučica tako da se slike promatranog predmeta stvaraju na odgovarajućim točkama mrežnice obaju oka; neusklađenost mišića dovodi do škiljenja (strabizam). Vidni utisci s mrežnica obaju oka vidnim se putovima dovode do vidnih središta u kori velikog mozga, gdje se prerađuju, pa se dobiva jedinstvena i uspravna slika promatranih predmeta. Ipak, slike nastale u oba oka nisu sasvim jednake, zbog čega se dobiva dojam trodimenzionalnosti.