oratorij (latinski oratorium, od orare moliti) 1. U katoličkim crkvama, prostorija određena za molitvu, bogoslužje i pobožne vježbe u stanu, kući, dvorcu ili eremitariju; privatna kapela, za razliku od crkve koja služi javnom bogoslužju. Obično se podizao za neku redovničku zajednicu, bratovštinu, ili kao kapela u bolnici i sl. Naziv i za katoličku udrugu, društvo ograničenog broja članova, koji su u manjim privatnim kapelama održavali molitvene sastanke. Kuća, rezidencija ili zajednica redovnika oratorijanaca, crkvene kongregacije osnovane u XVI. stoljeću. 2. glazb Opsežnije glazbenodramsko djelo za pjevače soliste, zbor i orkestar. Izvodi se koncertno. Sadržaj može biti duhovni ili svjetovni. Nastao je početkom XVII. stoljeća u Rimu, proizišao iz duhovnih vježbi → Filipa Nerija održavanih sredinom XVI. stoljeća u prostorijama za molitvu (oratoriji) dviju rimskih crkava. Vježbe su obuhvaćale propovijedi, čitanja odlomaka iz Svetoga pisma i zajedničko pjevanje jednostavnih popijevki tipa laude. Običaj se brzo proširio Italijom, već 1575. utemeljena je Kongregacija oratorija (→ oratorijanci, oratoriani ili filippini). U pripremanje glazbenih dijelova vježbi ubrzo su se uključili istaknuti skladatelji, pa je prvih desetljeća XVII. stoljeća stvorena glazbena vrsta s dramskom radnjom u kojoj su pjevači solisti predstavljali određene likove, a zbor vjernike. Da bi se razumjelo zbivanje, posebni je pjevač svjedok (testo) između pojedinih glazbenih točaka recitativima objašnjavao događanje. Pod utjecajem opere i kantate uvedene su arije. Kako su tekstovi bili na narodnom, “vulgarnom” jeziku, nova je vrsta nazvana oratorio volgare, dakle narodni oratorij. Iz pasija i polifonih moteta s dijaloškim dijelovima na latinskom jeziku, usporedno se razvio oratorij nazvan oratorio latino. Razlike među ta dva tipa oratorija bile su u jeziku (vulgarni/narodni u stihovima na talijanskom, a latinski s tekstom u prozi često s liturgijskim motivom) i mjestu izvođenja. Prvim se oratorijem obično smatra Prikaz o duši i tijelu, izveden u Rimu 1600. Ubrzo su ih počeli stvarati skladatelji u drugim talijanskim gradovima, a zatim se počeo širiti po europskim zemljama. Među autorima oratorija posebno su se istaknuli u Njemačkoj H. Schütz, J. J. Fux, D. Buxtehude, J. S. Bach, G. F. Händel (stvarao ih je u Engleskoj), a osobito J. Haydn, čiji oratoriji Stvaranje i Godišnja doba čine vrhunce njemačke oratorijske tvorbe. Sve do danas oratorijem su zaokupljeni gotovo svi najistaknutiji europski skladatelji (među njima F. Mendelssohn, H. Berlioz, F. Liszt, E. Elgar, A. Dvořák, P. Hindemith, A. Honegger, C. Orff, G. F. Malipiero, I. Stravinski, O. Messiaen, a od hrvatskih J. Bajamonti, L. J. Ebner, B. Širola i B. Papandopulo), stvorivši dugi niz sjajnih primjeraka te vrste.