Paklenica, ulaz u nacionalni park
Paklenica, Velika Paklenica
Nacionalni park Paklenica, nacionalni park između Jadranskog mora i Velebita, u Ličko-senjskoj županiji; površine 95 km2. Prostor je proglašen nacionalnim parkom 1949. zbog posebnosti krških oblika te bogatstva šumskih područja. Ime parka potječe od riječi paklina, što znači smola crnog bora. Temeljni fenomeni parka su kanjoni Velike (dubok 14,5 km; najuži dio kanjona širok je 30–50 m) i Male Paklenice (dubok 12 km; najuži dio kanjona širok je 10 m). Prostor platoa između dvaju kanjona te područje Bojinca i Vidakova kuka bogat je mnogobrojnim krškim oblicima (ljuti krš). Na prostoru nacionalnoga parka do sada je istraženo 115 špiljskih i jamskih objekata, najvažniji su špilja Manita peć (175 m duga) i jama Vodarica. Nekoliko stalnih i povremenih tokova. Najvažniji izvori pitke vode: Ivine vodice, Kontinovo, Crno i Jukića vrilo. Najznačajniji povremeni tok je tekućica Brezimenjača. U vlažnom dijelu godine potok Velika Paklenica utječe u more, a u sušnom dijelu godine ponire ispod Anića luke. Potok Mala Paklenica ima znatno manji kapacitet vode te postupno ponire do sutoka s potokom Orljačom. Na prostoru parka nalazi se oko 800 biljnih vrsta, od kojih je 40-ak endemskih. Najvažnije su prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), pjeskarica (Arenaria orbicularis), Valdstajnov zvončić (Campanula waldsteiniana), mirisava ljubica (Viola odorata). Poseban je fenomen šuma crnoga bora (Pinus nigra). Na području parka nalazi se oko 20 tipova životinjskih staništa. Prema vrstama najbrojniji su kukci s velikim brojem endemskih i zaštićenih vrsta, poput erebije (Erebia gorgae subsp. vagana). U parku je pronađeno 12 vrsta zmija, od otrovnica prisutni su poskok i stepska riđovka, te 212 vrsta ptica, među njima brgljez kamenjar, modrokos, kobac i crvendać. Ima i 47 vrsta sisavaca, među kojima su: jelen, srna, divokoza, divlja svinja, mrki medvjed, ris i vuk. Prostor parka naseljen je od prapovijesti. U Vaganačkoj pećini pronađeni su ostatci keramike iz razdoblja neolitika, različiti ostatci iz razdoblja danilske kulture te nalazi iz brončanoga i željeznoga doba. Posebnost je parka i razvijeni alpinizam s tradicijom od 1938. Prvi alpinist bio je Dragutin Brahm, koji je smrtno stradao pri pokušaju uspona na Anića kuk (najviša stijena za penjače, 712 m). Druga faza započinje 1955. Danas postoji oko 400 opremljenih i uređenih penjačkih smjerova, a tradicionalno se u svibnju održava međunarodni susret penjača. Godišnje nacionalni park posjeti oko 120 000 posjetitelja. U nacionalni se park ulazi iz → Starigrada.