paleolitik, kameno oruđe, sjeverna Francuska
paleolitik, crtež u špilji Font-de-Gaume
paleolitik, Venera iz Willendorfa
paleolitik, starije kameno doba, razdoblje u kojem se pojavljuje čovjek i nastaju najstarije kulture, otprije ←2 500 000 ili ←2 000 000 g. do ←10 000 g. te obuhvaća čitav pleistocen, koji je obilježen izmjenama ledenih razdoblja (oledbe, glacijali) s razdobljima zatopljenja (interglacijali, termali). Način života, kao i u mezolitiku koji se nastavlja na nj, obilježava lov i skupljanje plodova. Obično se dijeli na stariji (donji), sr. i mlađi (gornji). Neki autori govore i o kasnom paleolitiku (←10 000 – ←8000 g.). Katkad se kulture starijeg i sr. paleolitika zajednički nazivaju protolitik, a one mlađega paleolitika i mezolitika miolitik. Stariji paleolitik (od ←2 500 000 ili ←2 000 000 do ←200 000 ili ←100 000 g.) razdoblje je u kojem se javljaju hominidi (Homo habilis, Australopitecus, Homo erectus, javanski pračovjek, pekinški pračovjek, heidelberški pračovjek itd.). Prvi hominidi živjeli su u sred. i ist. Africi, a odatle zbog klimatskih promjena prelaze u Europu i Aziju. U načinu obrade kamena u tom se razdoblju razlikuje nekoliko faza nazvanih po nalazištima: abvilijenska ili šelejenska, šalosijenska, klaktonijenska te ašelejenska kultura. Najstarije poznato oruđe je oblutak koji je po strani ili na vrhu razbijen udarcem te grubo naoštren, a čiji su primjerci nađeni na prostoru juž. Europe, Afrike i Azije (od Bliskog istoka preko Indije i Kine do jugoist. Azije). Česti su nalazi ručnoga klina te kamenih okresina, koje su služile kao šila, strugala, glačala i noževi. To je razdoblje u kojem je čovjek započeo upotrebljavati vatru. Neki nalazi upućuju i na prisutnost kanibalizma povezanog s kultom lubanje. Sr. paleolitik (od o. ←200 000 ili ←100 000 g. do ←40 000 g.) razdoblje je u kojem žive neandertalci (Homo sapiens neanderthalensis). Unutar sr. paleolitika moguće je razlikovati nekoliko načina obrade kamena i razvojnih faza, npr. tajasijensku, levaloazijensku, mikokijensku i musterijensku kulturu. Ostvaren je znatan napredak u tehnologiji obrade kamena, čime je postignuta velika raznolikost oblika te kvaliteta izrade. U upotrebi je bilo i koštano oruđe i oružje. Najčešći predmeti su noževi, šila i strugala, koja su se vjerojatno koristila za obradu drva. Pronađeni su i ostaci crne i crvene boje, koja se mogla koristiti za bojenje tijela i predmeta. Postojao je i običaj sahranjivanja mrtvaca, a u grobovima je nađeno i cvijeće. I dalje je bio prisutan kult lubanje i kanibalizam. Mlađi paleolitik (od o. ←40 000 do ←10 000 g.), katkad nazivan i leptolitik, razdoblje je u kojem se javlja Homo sapiens sapiens. To je razdoblje visoko razvijene lovačke kulture. Tehnologija obrade kamena i kosti dalje se razvija, a bolje oružje osigurava lakši ulov i osiguranje sredstava potrebnih za život. Unutar njega mogu se razlikovati razvojne faze (kulture): orinasijenska, solitrejenska, magdalenijenska i gravetijenska. U orinasijenskoj kulturi javlja se igla bez ušice, u solitrejenskoj igle s ušicom od bjelokosti, luk i strijela, a u magdalenijenskoj osti, bacači, fini kremeni šiljci i rezaljke za obradu drvenog i koštanog oruđa. Nakit izrađivan od životinjskih zuba, kosti, kamena, bjelokosti, školjaka, a sačuvane su i kamene svjetiljke. Tom razdoblju pripadaju i najstarija pronađena umj. djela, tzv. špiljsko slikarstvo, kipovi izrađeni od kamena ili kosti, rezbarije na kostima. Nađeni su prikazi pojedinih ljudskih i životinjskih likova, scene iz dnevnog života, lova, rata, prikazi ceremonija, a pristup autora varira od naturalističkog do shematskog. Drži se da su ta djela nastala iz magijsko-religioznih razloga. Najznačajnija nalazišta špiljskog slikarstva nalaze se u jugozap. Francuskoj (Lascaux, Combarelles, Font-de-Gaume), u području Pireneja (Trois-Frères, Tuc-d’Audoubert, Niaux) i Kantabrijskoga gorja (Altamira), te u ist. Španjolskoj. U skulpturi, uz prikaze različitih životinja (nalazišta Isturitz, Périgord, Les Eyzies, Vogelherd, Pekárna itd.), česte su i ženske figure, većinom s vrlo naglašenom steatopigijom, nazivane i orinasijenskim Venerama (nalazišta Lespugue, Brassempouy, Grimaldi, Savignano, Willendorf, Brno, Gagarino, Kostjenki itd.). Smatra se da su povezane s kultom plodnosti. Na području Hrvatske postoje mnogobrojna paleolitička nalazišta. Najstariji nalaz predstavlja jednostavni udarač od okresanog potočnog oblutka iz špilje Šandalje I. kraj Pule. Kameni ručni klinovi iz razdoblja starijeg p. pronađeni su u Ponikvama kraj Ivanca, Golubovcu i Donjem Pazarištu u Lici. Najpoznatije nalazište u Hrvatskoj je brdo Hušnjakovo kraj Krapine gdje su nađeni ostaci neandertalaca (varijanta poznata pod imenom krapinski pračovjek) uz artefakte iz sr. paleolitika. Ostaci neandertalaca nađeni su i u špilji Veternici kraj Zagreba, u Vindiji kraj Ivanca i Velikoj pećini kraj Trakošćana. U Hrvatskoj zasad nema tragova paleolitičke umjetnosti, ali postoje drugi nalazi iz razdoblja mlađega paleolitika. Uz ostatke Homo sapiens sapiensa pronađena su kamena i koštana oruđa i oružja iz toga razdoblja u Romualdovoj pećini kraj Rovinja, Vindiji, Velikoj pećini, na lokalitetu Šandalje II., Cresu, Lošinju, Krku, Rabu, Dugom otoku. Paleolitički nalazi nađeni su i u pećini Bukovac u Gorskom kotaru, Cerovačkoj špilji u Lici, te kanjonu Čikole.