Palestina, pov. naziv za područje današnjeg Izraela i dijelova Jordana, a prostire se između Sredozemnoga mora i obala r. Jordana. Naziv Palestina vuče podrijetlo od Filistejaca (Pelešet, zemlja Filistejaca), na koje su Židovi naišli pri prodoru u Kanaan. U ant. razdoblju uobičajeni naziv za ovu regiju bio je Kanaan (prema prastanovnicima Kanaancima) koji nalazimo u staroegip. izvorima i Starom zavjetu. U razdoblju od ←2000. do ←1600. Palestinom su vladali Amorejci, pa se P. povremeno naziva i erec Haemori (zemlja Amorejaca). Židovi su to područje prvo nazivali erec Haivrim, tj. zemlja Hebreja, a nakon zauzeća Kanaana i dijela Transjordanije (←XII. st.), erec Jisrael (zemlja Izraelova). Najraniji arheol. podaci datiraju u vrijeme paleolitika, a tijekom brončanog doba P. su naseljivala semitska plemena Amorejci, Midijaniti, Amalečani i Edomiti. Najvažnija urbana središta P. u tom su razdoblju Jerihon, Sidon i Megido. Biblija svjedoči da se praotac Židova Abraham oko ←2000. nastanio u Kanaanu da bi se nekoliko stoljeća poslije Židovi iselili u Egipat. God. ←1468. P. dolazi pod vlast egip. faraona Tutmozisa III. Oko ←1250. Židovi se vraćaju iz Egipta u Kanaan, tj. Palestinu. Nakon dugih ratova protiv Amorejaca i Filistejaca, utemeljeno je Kraljevstvo Izrael pod kraljem Saulom (o. ←1030) i od tada do ←70. je povijest P. povezana s poviješću → Izraela. God. ←70. Rimljani razaraju Jeruzalem i pretvaraju Palestinu u rim. provinciju Judeju. Nakon gušenja žid. ustanka 132–135, car Hadrijan protjerao je većinu Židova iz Judeje. P. je otada dio Sirije (Syría he Palaistíne). U IV. st. ulazi u sastav Biz. Carstva. Oko 390. podijeljena je u tri adm. jedinice: Palaestina Prima, Palaestina Secunda i Palaestina Tertia ili Salutaris. Iako je Palestina u V. st. pretežno bila nastanjena Židovima, do 451. crkveno je bila podređena biskupu Cezareje kao metropolitu, a potom je priznavala primat jeruzalemskoga patrijarha. Cezareja je 536. postala središte triju Palestina uzdignućem guvernera Cezareje u rang prokonzula. U razdoblju 614–628. Palestinom su vladali Perzijanci, a 636–640. Arapi. Otada je P. bila pod vlašću islam. dinastijâ: Omejida (661–750), Abasida (750–878., 906–935), Tulunida (878–905), Ihšidida (935–969) i Fatimida (970–1099). God. 975. biz. car Ivan I. Cimiskes nakratko je osvojio sjev. Palestinu. U razdoblju 1070–98. Palestinom su vladali Seldžuci. Za I. križarske vojne (1096–1099) do kraja XIII. st. P., odn. Sveta zemlja (Terra sancta) kako su je nazivali u onovremenim vrelima eur. provenijencije, kontinuirano je bilo područje velikih sukoba kršć. i arap. vojski. God. 1099. križari su zauzeli Jeruzalem i osnovali Jeruzalemsko Kraljevstvo, a kršć. voj. pritisak okončan je 1291. porazom od Mameluka. Pod utjecajem takve voj.-polit. situacije, Židovi su već potkraj XII. st. gotovo u potpunosti napustili P. Pod Mamelucima (1291–1516) Palestina je bila podijeljena na nekoliko emirata: Gaza, Karak, Safad i Damask. Poslije kratkotrajnog razdoblja blagostanja u XIV. st., nakon 1382. dolazi do gosp. slabljenja P. Osman. sultan Selim I. Okrutni zavladao je 1517. Sirijom i Palestinom s Jeruzalemom. P. je u sastavu Osman. Carstva ostala do 1917, uz kraći prekid (egip. zauzimanje P. 1832–40. za vladanja Muhameda Alija). Židovi, koji su tijekom XV. st. protjerani iz Španjolske, počinju se opet naseljavati u Palestini od XVI. st. Istodobno započinje i masovni povratak Židova iz sjev. Afrike tako da ih je koncem XIX. st. u P. bilo više od 80 000. Organizirani povratak Židova od kraja XIX. st. najviše je podupirao eur. cionistički pokret. Tijekom I. svj. rata, u skladu sa Sykes-Picotovim sporazumom iz 1916, a uz potporu brit. kapitala, odlučeno je da P. nakon oslobođenja od Osmanlija, bude međunar. zona pod brit. i franc. kolon. kontrolom. Prema Balfourovoj deklaraciji iz studenoga 1917, brit. je vlada poduprla ideju o stvaranju žid. države na području P. Tijekom studenoga 1917. egip. vojska, pod zapovjedništvom brit. časnika (zapovjednik Edmund Allenby), napala je područje Sueskoga kanala, 9. prosinca zauzela je Jeruzalem, a u rujnu 1918. u bitki kraj Megida porazila je osman. vojsku i zauzela Palestinu. Dana 25. IV. 1920. Palestina je došla pod brit. mandatnu upravu na čelu s visokim komesarom kojega je birala brit. vlada. Društvo naroda potvrdilo je 24. VI. 1922. brit. mandat nad P. i onim njezinim dijelom koji nije trebao pripasti žid. državi (Transjordanija). Intenzivno naseljavanje Židova naišlo je na žestok otpor domicilnog arap. stanovništva koje je inzistiralo na ukidanju Balfourove deklaracije. Vrhunac arap. otpora brit. politici i cionističkom pokretu dogodio se 1929. kada je organiziran Nac.-polit. štrajk pod vodstvom jeruzalemskoga muftije Al-Huseinija. Unatoč arap. otporu, situacija u nacističkoj Njemačkoj nakon 1933. pridonijela je intenzivnijem doseljavanju eur. Židova. To, kao i odredba brit. vlade o godišnjoj kvoti od 15 000 useljenih Židova, izazvalo je ustanak (1936–39) palestinskih Arapa koji je ugušila brit. kolon. vojska. Potkraj 1930-ih, kao odgovor na sukobe s Ararpima, žid. ekstremisti osnivaju voj.-terorističku organizaciju Irgun Zwai Leumi. Tijekom II. svj. rata P. je imala iznimno važan geostrateški položaj zbog Sueskoga kanala i naftovoda iz Iraka, koji je išao sve do Haife. Kako bi donekle primirili arap. opoziciju, Britanci su smanjili ulaznu kvotu za Židove te zabranili pristajanje brodova sa žid. useljenicima. Dana 29. XI. 1947. Opća skupština UN-a donijela je Rezoluciju 181 o podjeli Palestine kojom se trebao razriješiti žid.-arap. sukob osnivanjem dviju zasebnih država, arapske i židovske, dok bi Jeruzalem bio slobodni grad pod upravom UN-a. Židovi su rezoluciju prihvatili, a Arapi odbili. Dana 14. V. 1948. proglašena je nezavisna država Izrael, a sljedeći dan prekinut je brit. mandat u P. Odmah je uslijedio voj. napad Libanona, Sirije, Iraka, Egipta, Transjordanije, Vojske svetog rata, Arap. oslobodilačke vojske i lokalnih Arapa na Izrael. God. 1949. Izrael je potpisao sporazume sa susjednim arap. zemljama kojima je P. kao zaseban teritorij eliminirana i podijeljena između Egipta, Sirije i Jordana. U razdoblju 1948–82. vođeno je pet izr.-arap. ratova, a na čelo palestinske borbe za nezavisnost došla je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), koja je potkraj 1987. povela pobunu, tzv. intifadu. God. 1988. PLO je priznao Izraelu pravo na postojanje, ali je 15. XI. iste godine proglasio državu Palestinu definirajući njezine granice pozivajući se na Rezolucije 242 i 383 UN-a. U rujnu 1993. u Washingtonu je potpisan sporazum Izraela i PLO-a o međusobnom priznanju i stvaranju palestinske autonomije na dijelovima tzv. Zap. obale i u pojasu Gaze. Samoupravno područje podijeljeno je na dio pod ograničenom palestinskom vlašću i na dio pod palestinskom upravom uz privremenu izr. voj. prisutnost. Vodeće tijelo Palestinske samouprave postalo je Palestinsko nac. vijeće, na čelu s Jaserom Arafatom. Područje Palestinske samouprave prošireno je 1995. na Nablus, Hebron, Ramallah, Jerihon i Betlehem. Nakon pobjede desničarske stranke Likud na izr. izborima 1996, odnosi s Palestinskom samoupravom su pogoršani te je intenzivirano terorističko i vojno djelovanje palestinskih i arap. skupina Hamasa i Hezbolaha. Nakon što je 2000. izbila tzv. druga intifada, na području Palestinske samouprave uslijedila je izr. voj. intervencija. U studenom 2004. umro je legendarni vođa PLO-a, a na njegovo mjesto izabran je Mahmud Abbas, budući predsj. Palestinske samouprave. Iako je tijekom 2005. došlo do organiziranog iseljavanja žid. doseljenika u pojasu Gaze, nemiri se i dalje nastavljaju, a još su se i zakomplicirali sve snažnijim sukobom između pojedinih struja Palestinaca, posebice Hamasa i Fataha.