 |
|
| Službeni naziv: | Republika Panama, República de Panamá |
| Površina: | 75 517 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2003): 2 984 000 (40 stanovnika/km2); 57% gradsko |
| Glavni grad | Panamá, (408 168 stanovnika) (procjena 2005), aglomeracija 1,2 mil. |
| Upravna podjela | 9 provincija i 3 autonomna indijanska područja (comarca) |
| Službeni jezik | španjolski |
| Valuta | balboa (PAB) = 100 sentesima (centésimos) |
Panama, država u Sr. Americi, na Panamskoj prevlaci, graniči s Kostarikom na Z i Kolumbijom na I; izlazi na Karipsko more (Atlantski ocean) i Tihi ocean, ima 2490 km morske obale.
Prirodna obilježja
Colón
Cerro Punta
Panamá, stari dio grada
P. je srednjoamer. zemlja na najužem dijelu amer. prevlake. Pruža se u smjeru I–Z u duljini od 770 km u obliku položenog, blago izduženog slova S. Duž cijele zemlje, poput kralježnice, pruža se planinski lanac dijeleći je na atlantsku i tihooceansku stranu. Na Z se pruža Sierra de Tabasará (Cordillera Central), a na I Cordilerra de San Blas i Serranía del Darién. Gorja su građena ugl. od vulkanskih stijena i tektonskim pokretima uzdignuta tijekom tercijara kada je formirana prevlaka. Zap. dio znatno je viši – na krajnjem Z nalazi se ugasli vulkan Barú ili Chiriquí, s 3475 m najviši vrh zemlje, te još nekoliko vrhova viših od 2500 m. Ist. gorja znatno su niža i ne dosežu 2000 m (najviši Cerro Tacarcuna, 1875 m, uz kolumbijsku granicu). Planinski lanac u sred. dijelu prekinut je nižim predjelom (sedlom) kojim je ostvarena cestovna, želj. i kanalska veza između Atlantskog i Tihog oceana. Uporedo s gl., u juž. dijelu zemlje pruža se drugo, diskontinuirano i niže gorje. Z od ulaza u Panamski zaljev nalaze se gorja na poluotoku Azueru (Cerro Cambutal, 1400 m), a i od njega, uz kolumbijsku granicu, Serranía del Sapo (Cerro Pina, 1581 m). Ravničarskih predjela je malo, najprostraniji su u sred. nizini između poluotoka Azuero i gl. gorja, u jugozap. priobalju te uska zona duž karipske obale, a veliku važnost imaju doline većih rijeka. Karipska obala slabije je razvedena (nešto bolje u zap. dijelu) od tihooceanske, gdje je više zaljeva i većina od više od 1600 otoka. Najveći su Isla Coiba, Isla del Rey, Isla Cébaco i dr. U Karipskom moru najveće je otočje Bocas del Toro na SZ. Prevladava trop. klima s velikom količinom padalina i malim temperaturnim oscilacijama. Na karipskoj obali padalina ima cijelu godinu, donose ih pasati, a količina varira između 2500 i 4000 mm. Na tihooceanskoj, zavjetrinskoj strani, padalina je nešto manje (1100–2300 mm), a izdvajaju se kišno (svibanj–prosinac) i sušno razdoblje (siječanj–travanj). Najmanje padalina ima na poluotoku Azueru. Temperature su tijekom godine ujednačene i u najvećem dijelu zemlje kreću se između 25 i 28 °C. Znatnije temperaturne razlike javljaju se u reljefno višim predjelima, pa se osim niske, vruće zone (do 700 m visine), mogu izdvojiti umjerena (700–1500 m) i, prostorno najmanja, hladna zona. Prir. vegetacija je trop. kišna šuma koja dominira u ist. dijelu zemlje i na karipskoj strani zap. dijela. Na tihooceanskoj, sušnijoj strani prelazi u savansku šumu i savanu. U višim predjelima javljaju se mješovite planinske šume, a u priobalju mangrove. Šume pokrivaju 38% površine. Zbog reljefnih i klimatskih karakteristika rijeke su ugl. kratke i bogate vodom. Prema Tihom oceanu otječu Chiriquí Viejo, Santa María, Chepo i Tuira s pritokom Chucunaques. Prema Karipskom moru otječu Teribe, Cricamola, La Miel i Chagres. Na potonjoj je stvoreno umjetno jezero Gatún čije vode služe punjenju ustava na Panamskom kanalu i jezero Madden namijenjeno hidroelektrani. Umjetno jezero Bayeno nalazi se na r. Chepo.
Stanovništvo
stanovnica otoka Samblas
Populacija P. od o. 3 mil. po sastavu je dosta mješovita. Najveću skupinu, o. 2/3 st., čine mestici, mješanci bijelaca i autohtonih Indijanaca. Njihovi ostaci žive na Z zemlje (Gvajmi, o. 5% st.) i u rijetko naseljenim prašumskim predjelima na I (Kuni i Čokoi). Na karipskoj obali žive crnci i mulati (13%), potomci robova koje su doveli Španjolci. Kreoli, Amerikanci, Francuzi i Španjolci žive u gradovima u zoni Panamskoga kanala. Ima i nešto Azijaca (Kinezi) koji su došli kao radna snaga u doba gradnje željeznice i kanala. Služb. jezik je španjolski, govore se indijanski jezici, raširen je engleski. Razmještaj st. vrlo je neravnomjeran – najgušće je naseljen sred. dio zemlje, os. zona kanala gdje živi pol. st. zemlje, a zatim tihooceansko podgorje u zap. dijelu zemlje. Nasuprot tome, rijetko je naseljeno karipsko priobalje i os. ist. dio zemlje, u pojedinim provincijama i manje od 2 st./km2. U gradovima živi 57% st. Veličinom odskače gl. grad Panamá (408 168 st., aglomeracija 1,2 mil.). Ostali veći gradovi: San Miguelito (327 000 st.), Tocumen (90 000), David (84 000), Arraiján (81 100) i Colón (78 000). Tijekom XX. st. broj stanovnika povećan je gotovo 10 puta (1911: 336 000, 1950: 795 000 st.), os. visoke stope rasta bile su tijekom 1950-ih i 1960-ih. Smanjenjem rodnosti i imigracije rast se usporio (19‰ – prosj. 1980–2002). Danas je stopa rodnosti o. 20, a smrtnosti 6–7‰. Mlađi od 15 g. čine o. 30%, a stariji od 65 g. o. 6% st. Medijalna starost je 26 g., očekivano trajanje života 72 g. U religijskoj strukturi prevladavaju katolici (85%), ostalo su protestanti. Pismeno je 93% st., obvezno školovanje traje 6 g.
Gospodarstvo
Panamski kanal
Prema visini BNP-a po stanovniku, Panama spada među razvijenije zemlje Srednje Amerike. Ističe se visokim udjelom uslužnoga sektora, kako u zaposlenosti tako i u BNP-u, u kojem tercijarni sektor sudjeluje s oko 3/4 vrijednosti. Najznačajnije djelatnosti su poslovi vezani uz Panamski kanal i promet, brodarstvo, bankarstvo i osiguranje, slobodnu poslovnu zonu Colón te turizam. Nakon zastoja početkom 2000-ih (raspuštanje američke baze i gubitak prihoda, napetosti nakon panamskoga preuzimanja kanala), gospodarstvo se stabiliziralo i bilježi umjeren rast. Ipak, kao glavni problemi ostali su visoka vanjska zaduženost i visoka nezaposlenost. Poljoprivreda zapošljava više od 1/5 stanovništva, ali daje manje od 10% BNP-a. Za vlastite potrebe najviše se uzgajaju riža, kukuruz, brašnaste banane, voće. Znatan dio poljoprivrede je polunomadski. Nasuprot tome postoje moderne plantaže komercijalnih kultura: banana, kave i šećerne trske. Radi smanjenja usmjerenosti na proizvodnju banana (u vlasništvu kompanije iz SAD-a), planski se uvode nove kulture: kokosove i palme uljarice, kakao, tropsko voće. Govedarstvo je razvijeno na sušnijem savanskom jugozapadu. Usprkos potencijalu, šumarstvo nije znatnije razvijeno, iskorištavaju se neke vrjednije vrste, a šume se dosta pustoše radi dobivanja obradivih površina. Ribarstvo je dobro razvijeno, sve je važnija marikultura. Rudarstvo skromno; otkrivena su nalazišta bakra na zapadu zemlje, ali se ne koriste, vadi se nešto zlata, mangana, soli, ugljena, iskorištavaju se glina i vapnenac. Hidroelektrane na vodom bogatim rijekama daju oko 2/3 proizvodnje električne energije. Ostalo se dobiva iz uvozne nafte. Industrija je slabo razvijena, prerađuje poljoprivredne proizvode i opskrbljuje domaće tržište. Najvažnije grane: prehrambena, tekstilna, cementna, drvna, duhanska, nešto kovinske i kemijske. Posebnost je slobodna carinska zona Colón u kojoj djeluje oko 1500 tvrtki s 14 000 zaposlenih koje posluju s uvoznim sirovinama i prodaju robu na svjetskom tržištu. Turizam je jedan od oslonaca razvoja, zemlju godišnje posjeti više od pola milijuna turista (2003), broj je u brzom porastu. Vanjska trgovina je znatna, uvoz nadmašuje izvoz. Izvoze se ribe i rakovi, banane i ostalo voće, šećer, kava, odjeća. Uvozi se roba široke potrošnje, nafta, različite sirovine i poluproizvodi, prehrambeni proizvodi. Glavni trgovinski partner je SAD, slijede zemlje Srednje Amerike, Japan, EU. S obzirom na položaj, promet je od iznimne važnosti. Najvažniji objekt je –> Panamski kanal, koji je od 31. XII. 1999. pod panamskom upravom i koji ima veliku važnost u svjetskim razmjerima. Njegovim proširenjem od lipnja 2016. očekuje se još veći promet i prihod. U cestovnoj mreži najvažnija je cesta koja spaja dvije obale između Colóna i Paname, te odsječak Panameričke ceste. Ipak, njezin spoj prema Kolumbiji nije dovršen. Željeznički promet slabo je razvijen, najvažnija pruga je u kanalskoj zoni. Kao zemlja “jeftine zastave” Panama ima najveću trgovačku mornaricu na svijetu, pod njezinom zastavom plovi više od 5200 brodova. Glavni grad Panamá ima međunarodni aerodrom.
BNP (2003.): 12,11 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2003):
poljoprivreda 8%, industrija 16%, usluge 76%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 22%, industrija 17%, usluge 61%
Nezaposlenih (2003): 13%
Inflacija (prosjek 1990–2001.): 1,9%; (2004: 2,5%)
Realan rast gospodarstva (prosjek 1990–2002): 4,2% (2003: 4,1%)
Uvoz (2003): 7,5 milijarda USD
Izvoz (2003): 5,9 milijarda USD
BNP (2003.): 12,11 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2003):
poljoprivreda 8%, industrija 16%, usluge 76%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 22%, industrija 17%, usluge 61%
Nezaposlenih (2003): 13%
Inflacija (prosjek 1990–2001.): 1,9%; (2004: 2,5%)
Realan rast gospodarstva (prosjek 1990–2002): 4,2% (2003: 4,1%)
Uvoz (2003): 7,5 milijarda USD
Izvoz (2003): 5,9 milijarda USD
Povijest
Područje Paname nastanjivala su indijanska plemena. Prvi europski istraživači stigli su 1501. (Rodrigo de Bastidas) i 1502. (K. Kolumbo). Početkom XVI. stoljeća Panama je uključena u španjolsku stečevinu Zlatnu Kastilju, u sastavu koje su bile i Kostarika i dio Nikaragve. Godine 1510. osnovano je naselje Santa María la Antigua de Darién; 1513. njezin upravitelj Vasco Núñez de Balboa dopire do obala Tihog oceana. Za uprave guvernera Pedra Ariasa Dávile (zvanog Okrutni), Zlatna Kastilja sjedinjena je s Novom Andaluzijom (današnji obalni dio Kolumbije), a 1519. utemeljen je grad Panamá. Tijekom toga vremena područje Paname učestalo napadaju engleski gusari (F. Drake, H. Morgan). Godine 1739, nakon razaranja koje je Panama pretrpjela od engleske flote, ulazi u sastav potkraljevstva Nove Granade. Obaranjem španjolske vlasti i uspostavom Federativne Republike Velike Kolumbije (1819), Panama ulazi u njezin sastav kao jedna od država sastavnica (1821), a raspadom na republike Ekvador, Venezuelu i Sjedinjene Države Nove Granade, Panama ulazi u sastav potonje. Granadska Konfederacija mijenja 1836. ime u Sjedinjene Države Kolumbije, a 1866. u Republiku Kolumbiju. Od sredine XIX. stoljeća snažan je prodor američkoga kapitala (gradnja transkontinentalne željeznice od 1845. i početak gradnje Panamskoga kanala 1880–1914) koji podupire otpor stanovnika Paname protiv kolumbijske vlade. U ustanku 1903. američke postrojbe otvoreno podupiru panamske snage. Iste godine proglašena je neovisnost Paname (pod faktičnim vodstvom proamerički usmjerenog Philippea Bunau-Varille), a SAD stječe neograničeno pravo uporabe zone Panamskoga kanala, pravo eksteritorijalnosti i intervencija; 1904. SAD zaposjeda zonu Panamskoga kanala, a tek su novim ugovorom 1936. ukinute neke od američkih povlastica na osnovi kojih je Panama faktički bila američki protektorat. Godine 1941. ulazi u rat na strani Saveznika. Za predsjednika Enriquea Adolfa Jiméneza 1946. donesen je nov ustav. Novim ugovorom sa SAD-om iz 1955. godišnji najam koji SAD plaća za uporabu kanalske zone povećan je s 430 000 na 1 930 000 USD, a dokinute su i neke druge američke povlastice. Iste godine u atentatu je ubijen predsjednik José Antonio Remón Cantera. Od 1956. predsjednik je Ernesto de la Guardia, tada jačaju prosvjedi s ciljem priznavanja potpunog suvereniteta Paname u kanalskoj zoni. Kad su 1964. američke postrojbe pucale na prosvjednike, uslijedio je višemjesečni prekid diplomatskih odnosa između Paname i SAD-a. Za predsjednika Marca Aurelia Roblesa (1964–68) sklopljen je nov ugovor sa SAD-om, koji i dalje upravlja Panamskim kanalom, ali se suverenitet nad njim otada priznaje Panami. Godine 1968. Robles uvodi izvanredno stanje; Narodna skupština nije ga priznala i za predsjednika je izabrala Maxa de Vallea. Kako Robles nije priznao nadležnost parlamenta i održavao se na vlasti s pomoću vojske, Panama je imala dva predsjednika do izbora novoga, Arnulfa Ariasa. Potonji je već 1969. oboren u vojnom udaru generala → Omara Torrijosa Herrere. Suspendiran je ustav iz 1946, raspuštena skupština, a na osnovi ustava iz 1972. ukinut je predsjednički sustav. Predstavnici panamskih općinskih skupština izabrali su za predsjednika Demetria Basilia Lakasa, a Torrijosu su dodijelili naslov vrhovnoga vođe Panamske revolucije s velikim izvršnim i zakonodavnim ovlastima. Godine 1977. sklopljen je sporazum između Paname i SAD-a o zoni Panamskoga kanala. Potvrđen je panamski suverenitet nad kanalskom zonom i definitivno utvrđen datum njezina izdvajanja iz jurisdikcije SAD-a (31. XII. 1999); SAD se obvezao dati materijalnu odštetu za uporabu Panamskoga kanala od 1903. do 1978, te do kraja XX. stoljeća znatno povećati godišnji doprinos državi Panami. Potkraj 1978. Torrijos se odrekao položaja predsjednika revolucionarne vlade, ali je zadržao vodeći položaj u vojnom zapovjedništvu. Prema revidiranom ustavu 1978. za novoga predsjednika izabran je njegov najbliži suradnik Arístides Royo Sánchez. Godine 1979, nakon 10 godina, dopušten je rad političkim strankama. Nakon Torrijosove pogibije u zrakoplovnoj nesreći (1981) Panama je zapala u duboku političku krizu; do 1988. na vlasti se smjenjuju šestorica predsjednika republike i tri zapovjednika oružanih snaga. Godine 1983. snage sigurnosti i vojska sjedinjene su u Nacionalne obrambene snage na čelu s pukovnikom (poslije generalom) → Manuelom Antoniom Noriegom. Za njegove vladavine Panama je, kao dio Skupine Contadora (nazvana prema panamskom otoku, mjestu sastanka ministara vanjskih poslova Paname, Meksika, Kolumbije i Venezuele), i dalje nastojala suzbiti utjecaj SAD-a. Godine 1986. SAD je optužio Noriegu za sudjelovanje u krijumčarenju narkotika i oružja te za opskrbljivanje Kube zabranjenom tehnologijom. To je dovelo do daljnje političke nestabilnosti u zemlji te osnivanja organizacije Građanski križari koja je u cilju Noriegina uklanjanja okupila različite oporbene snage. Godine 1989, nakon što je Noriega poništio rezultate predsjedničkih izbora, došlo je do vojne intervencije SAD-a. Noriega je uhvaćen, smijenjen i konfiniran na Floridu. Za predsjednika je postavljen → Guillermo Endara (do 1994). Nakon njega predsjednici su bili: → Ernesto Pérez Balladares (1994–99), Mireya Moscoso Rodríguez (1999–2004), Martín Torrijos Espino, sin O. Torrijosa Herrere (2004–09), Ricardo Martinelli (2009–14) i Juan Carlos Varela (od 2014).