papa (grč. preko srednjovj. lat.), rim. biskup, vrhovni poglavar Kat. crkve. U ranom kršćanstvu naziv (hipokoristik) za sve biskupe, od IV. st. samo za rim. biskupe, čiji je primat ojačao os. u sljedeća dva stoljeća. Nakon crkv. raskola (XI. st.) p. ostaje poglavarom samo zap. kršćanstva. U prvom tisućljeću biralo ga je rim. svećenstvo i narod, od XI. st. kardinalski zbor. Od pape Ivana II. (VI. st.) kod izbora mijenjaju ime. Vrhunac duhovne i svjetovne moći pape doživljavaju u XI–XIII. st. (Grgur VII., Inocent III.), duboku krizu u doba Avignonskog sužanjstva i Velikog zap. raskola (XIV–XV. st.). Na I. vatikanskom saboru (1870) proglašena je dogma o papinoj nezabludivosti. Po kat. učenju p. je namjesnik Kristov na zemlji, saziva ekumenske koncile i ima vrhovnu učiteljsku vlast u Crkvi. Po Lateranskom ugovoru (1929) p. je suveren Vatikanske države; služb. naslov Pontifex Romanus ili Pontifex maximus. Papa Benedikt XVI., koji je ustoličen nakon smrti pape Ivana Pavla II., 263. je papa u povijesti Kat. crkve.