patristika (lat.), sveukupna knjiž.-znanstv. djelatnost prvih stoljeća kršćanstva; razdoblje crkv. otaca i drugih crkv. pisaca od II. do VII/VIII. st.; crkv. nauk u počecima formiranja, obrane i razvoja kršć. vjere. Razlikuju se tri razdoblja: doba rasta (od apostolskih vremena do Nicejskoga sabora, 325), doba procvata (325–451) i doba zastoja (od Kalcedonskoga sabora 451. do 636. na Zapadu, i do 749. na Istoku). Pojedini pisci i djela imaju zasebne tematske i vrijednosne nazive: apostolski oci (Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne, Klement Rimski, Papija), apologeti (Justin Filozof, Tacijan, Atenagora, Irenej Lionski, Tertulijan i dr.), veliki crkv. naučitelji (istočni: Atanazije, Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur Nisenski, Ivan Zlatousti; zapadni: Leon I. Veliki, Augustin, Jeronim, Ambrozije, Grgur I. Veliki). Ostali se nazivaju crkv. ocima ili piscima.