Pavličić, Pavao

Pavao Pavličić

Pavličić, Pavao, hrvatski književnik, književni znanstvenik, filmski scenarist i prevoditelj (Vukovar, 16. VIII. 1946). Diplomirao je i doktorirao (1974) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio kao redoviti profesor. Prevodi s talijanskog. Od 1997. redoviti je član HAZU. Jedan je od najplodnijih i najčitanijih suvremenih hrvatskih književnika. Početci pisanja vezani su mu uz poetiku borgesovaca ili fantastičara (Lađa od vode, 1972; Vilinski vatrogasci, 1975). Od knjige Dobri duh Zagreba (1976) razvija potencijale kriminalističkoga žanra (Plava ruža, 1977; Umjetni orao, 1979; Rakova djeca, 1988), često uvodeći elemente fantastike u zaplet. U romanima tematizira pitanja umjetničke originalnosti (Večernji akt, 1981), odnos umjetnosti i zbilje (Večernji akt, Krasopis, 1987), odnos umjetnosti i smrti (Diksilend, 1995). Devedesetih godina okreće se autobiografskom pripovijedanju, uglavnom vezanom za rodni grad (Šapudl, 1995; Vodič po Vukovaru, 1997). Piše feljtone i kriminalističke romane za djecu (Zagrebački odrezak, 1985; Inventura, 1989; Prolazna soba, 1992; Leksikon uzaludnih znanja, 1995; Trojica u Trnju, 1984; Zeleni tigar, 1986). Veći broj knjiga s područja znanosti o književnosti uglavnom su vezane uz tematiku proučavanja starije hrvatske književnosti, pitanja književne genologije i metričke problematike (Stih i značenje, 1993; Barokni stih u Dubrovniku, 1995; Studije o Osmanu, 1996). Mladost je tematizirao u autobiografskim novelama (Kako preživjeti mladost, 1997) i zapisima (Bilo pa prošlo, 2011), a starost u zbirci eseja Pohvala starosti (2018). Dobitnik je niza književnih nagrada te Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo 2015. Kao filmski scenarist uglavnom je surađivao sa Zoranom Tadićem, prilagođivajući svoja djela ili pišući izvorne scenarije (Ritam zločina; Treći ključ; San o ruži; Orao; Treća žena).

Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: