Platon (grč. Plátôn), grč. filozof (Atena, ←27. V. 427 – Atena, ←347). Pravo mu je ime Aristoklo (grč. Aristoklēs), nazvan Platon (Široki), vjerojatno zbog atletske građe. Sokratov učenik, putovao u juž. Italiju, Egipat i Siciliju; u Ateni osnovao (oko 387) vlastitu filoz. školu, Akademiju. Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su po njemu jedina prava zbilja, a svijet osjetnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenjive, a osjetna bića promjenjiva i nesavršena te postoje samo sudjelovanjem na idejama. U hijerarhiji ideja najviša je dobra ideja, istovjetna s božanskom, a red ostalih u ljestvici ovisi o stupnju participacije na ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja postoji materija, kaotična i nesređena, ali također vječna. Svijet nastaje tako što demijurg oblikuje tu materiju po uzoru na ideje. Čovjek po duši pripada svijetu ideja, a po tijelu materiji. Budući da je duša postojala prije tijela, spoznaja je tek sjećanje i to uspješnije što se duša krjeposnim životom više oslobađa utjecaja materije. U nauku o državi P. razlikuje staleže (vladari, čuvari, obrtnici), analogno temeljnim ljudskim sposobnostima (mudrost, hrabrost, razboritost i pravednost). Stoga njegova “idealna država” iziskuje i rigorozne mjere (ukidanje priv. vlasništva, drž. kontrola nataliteta, eutanazija i sl.). Njegovo učenje o državi polazište je svih kasnijih utopija. Gl. djela: Obrana Sokratova; Protagora; Ion; Država; Gorgija; Gozba; Fedon; Sofist; Fileb; Zakoni.