praksa

praksa (grč.), rad, djelovanje. U filozofiji, pojam se rabi kao oznaka za čovjekovu djelatnost koja se odnosi na predmetni, osjetilni svijet, za razliku od teorijske djelatnosti koja se odnosi na duhovni svijet, svijet misli i ideja. Izvorno aristotelovsko, takvo primarno razlikovanje često se nadilazi složenijim shvaćanjem odnosa mišljenja i bitka, odn. spoznaje i djelovanja. U idealizmu, u osnovi p. proistječe iz mišljenja, bilo pojedinačnog, bilo pov. shvaćanja duha (Hegel), dok u materijalizmu p. proistječe iz čovjekove osjetilne djelatnosti (Feuerbach), ili je, kao kod Marxa, ujedno i gl. čovjekova odrednica (čovjek kao biće prakse) i uvjet same sposobnosti spoznaje. U običnom govoru, p. se izjednačuje s pojmovima rada i djelovanja, ali se govori i o raznim praksama kao sustavu nekih postupaka i procedura, npr. u politici (politička p.), pa se kaže i pozitivna praksa, dobra praksa i sl.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: