proklitika (također prislonjenica, prednaglasnica), nepromjenljiva riječ koja nema svojega naglaska, u rečenici stoji ispred naglašene riječi ili prve naglašene riječi sklopa i s time tvori jednu izgovornu cjelinu: u rečenici, ispred naglašene riječi. Proklitike su: svi jednosložni prijedlozi (bez, do, iz, kod, kraj, kroz, na, nad, niz, o, od, po, pod, pred, pri, u, uz, za…, po tome su i “besložni” prijedlozi s, k proklitike kao i njihove inačice s naveskom sa, ka); većina dvosložnih i višesložnih (među, mimo, oko, pokraj, pored, preko, prema, prama…; iznad, ispod, ispred, između; navezačne inačice nada, poda); neki veznici (i, ni, te, a…; neki u nekim položajima jesu proklitike, u drugima nisu, na primjer da, kad/a/); niječnica ne. Pokazujući tragove ponašanja proklitika u starijim jezičnim stanjima, i u standardnom jeziku (kao i u nekim narodnim govorima) neke proklitike u nekim položajima (pred riječima sa silaznim naglaskom) dobivaju naglasak: doći ù grâd (za razliku od biti u grádu); no danas takva prelaženja naglaska ni u standardnom jeziku nisu obvezna: doći u grâd, usporedi: ispod tijela i ispod tijêla. Poseban su slučaj oblici ná me, zá te, zâ nj itd., gdje vidimo trag toga da su i takvi oblici (ne isti) me, te, nj nekad imali svoj naglasak. Zbog takvih svojstava, proklitike se u standardnom jeziku u neutralnom tekstu ne odvajaju od riječi kojima pripadaju, pa ne valja na primjer: Nenaglašene riječi mogu biti iza i ispred naglašenih riječi (treba biti na primjer iza naglašenih riječi i ispred njih), u i oko kuće (dobro je: u kući i oko nje), više od, kako se procjenjuje, 4000 Splićana (dobro je: kako se procjenjuje, više od 4000 Splićana); ljudi s, najblaže rečeno, ruba zakona (dobro je: s ruba), izvan je životne opasnosti (dobro je: izvan životne) i sl.