Sergej Sergejevič Prokofjev
Prokofjev, Sergej Sergejevič, ruski skladatelj i pijanist (Soncovka, Ukrajina, 23. IV. 1881 – Moskva, 5. III. 1953). Na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu diplomirao kompoziciju (1909) i klavir (1914), na diplomskom koncertu osvojio je Rubinštajnovu nagradu za izvedbu vlastitog 1. koncerta za klavir. Za boravka u Londonu upoznao S. Djagiljeva, za kojega je napisao 2 baleta. Djelima nastalima u Rusiji do 1918. izazvao je pozornost izvornošću svojega glazbenog govora. Od 1918. do 1932. kao skladatelj i pijanist boravio većinom u SAD-u i Parizu, ali nije prekidao veze s domovinom, pa je u tadašnjem SSSR-u priredio niz solističkih koncerata. U domovinu se vratio 1932. Jedan od najvećih glazbenih umjetnika prve polovine XX. stoljeća. Kao stvaralac neoklasicist, zbog individualnoga harmonijskog govora, osebujne melodike i raskošne instrumentacije proglašavan glazbenim anarhistom. Stvorio velik opus raznovrsnih djela. Za orkestar napisao 7 simfonija i simfonijsku priču Petja i vuk; koncertantni dio obuhvaća 5 koncerata za klavir i po 2 za violinu i violončelo; na komornom području 2 sonate za violinu, 1 za violončelo i 1 kvintet; zatim 9 sonata i niz raznih skladba za klavir solo (ciklusi Sarkazmi i Visions fugitives, te 10 stavaka iz Romea i Julije). Posebno mjesto pripada glazbeno-scenskim djelima – operama Kockar, Zaljubljen u tri naranče, Plameni anđeo, Semjon Kotko, Vjenčanje u samostanu, Rat i mir i Priča o pravom čovjeku, te baletima Čelični skok, Razmetni sin, Romeo i Julija, Pepeljuga, Priča o kamenom cvijetu. Skladao i scensku te filmsku glazbu (Aleksandar Nevski, Ivan Grozni).