proza (grč.), u najširem smislu, nevezani govor koji se ne koristi stihom. U ant. razdoblju prozom se koriste različite discipline (filozofija, historiografija, znanost, retorika), a književnost u manjoj mjeri (ant. romani). Razvojem književnosti, u visokom sr. vijeku, u trenutku pisane fiksacije usmenih djela, dolazi do jačega povezivanja između proze i epskoga pripovijedanja, pa danas pod prozom najčešće razumijevamo pripovjednu fikcionalnu književnost. Ključnu ulogu u razvoju umj. proze ima novovjeki roman, koji od XVI. do XVIII. st. postaje dominantnom knjiž. vrstom i utječe na oblikovanje građ. čitateljske publike. Moderna podjela na znanstvenu p. (traktati, studije, disertacije, rasprave i članci), historiografsku p., dokumentarnu p. (biografije, memoari, autobiografije), umjetničku p. (drame, romani, pripovijetke, priče, novele, eseji).