psihologija (grčki: psychē duh; duša, logos riječ; znanost), znanost koja istražuje ljudsko ponašanje, čovjekove psihičke procese i psihičke osobine te mišljenje. Sama riječ psihologija potječe s početka XVI. stoljeća, nalazi se u naslovu izgubljena djela Marka Marulića Psichiologia de ratione animae humanae odnosno kod njemačkoga filozofa Gocleniusa 70-ak godina poslije (1590). Razlikuje se racionalna psihologija, koja proučava narav, podrijetlo i sudbinu duše i njezin odnos prema tijelu, i empirijska psihologija, koja samoopažanjem i psihologijskim eksperimentom (testovi, statistika itd.) promatra psihičke fenomene i istražuje njihove zakone. Prvu sustavnu filozofijsku psihologiju iznosi već Aristotel, prema kojemu duša kao formalno načelo tijela ima tri sposobnosti: ishranu, osjećaj i mišljenje. Preokret čini Descartes dualizmom – duša (svijest) i tijelo, a Ch. Wolff razlučuje filozofijsku (racionalnu) od empirijske psihologije. Nakon odvajanja od filozofije sredinom XIX. stoljeća psihologija se počinje razvijati kao samostalna znanost. Isprva prevladavaju mehanicističko-prirodoznanstvena psihologija i psihologija elemenata (Herbart, Fechner, Wundt). Suprotstavljaju im se potom duhovno-znanstvena psihologija (Dilthey, Spranger, Litt), psihologija cjeline i psihologija oblika (geštaltizam). Presudnu promjenu u razvoju psihologije imaju Freudova psihoanaliza i Watsonov biheviorizam. Oba pravca doživljavaju mnogostruke daljnje oblike, psihoanaliza kroz pravce dubinske psihologije, a biheviorizam osobito kroz struje sjevernoameričke psihologije (operacionalizam, teorija učenja i sl.). S obzirom na metodu i područja istraživanja danas se govori o općoj, fiziološkoj, genetičkoj, patološkoj, komparativnoj, analitičkoj, diferencijalnoj, socijalnoj i primijenjenoj psihologiji. Filozofijska psihologija XX. stoljeća mnogim elementima ulazi u filozofijsku antropologiju.