rabi (hebr.), počasni naslov pismoznanca i stručnjaka u žid. vjerskom zakonu; stavljao se ispred osobnog imena; svečani naslov za učenog čovjeka visokog društv. položaja. Rabio se u ant. doba za tanaite i palestinske amore, dok je za babilonske amore bio oblik rab. Pojavljuje se u tekstovima nastalima poslije Starog zavjeta, u Novom zavjetu, u talmudskoj, midraškoj i posttalmudskoj književnosti; u Novom zavjetu tako učenici katkad nazivajui Isusa. U Palestini talmudskog doba taj naslov ima rabin koji je stekao semihu, u sr. vijeku obično škol. učitelj (među Sefardima ribbi, rebbi, rubbi). Takav oblik sačuvan je u anglosaskom i jidiškom području.