Rafael Portret Agnola Donija, oko 1506, Firenca
Rafael (punim imenom i prezimenom Raffaello Santi, Sanzio), talijanski slikar i graditelj (Urbino, 28. III. ili 6. IV. 1483 – Rim, 6. IV. 1520). Sin zlatara i kipara Giovannija Santija (1433–94) i učenik P. Perugina. U Firenci pod utjecajem Donatella, Leonarda i fra Bartolomea stvorio vlastiti stil koji se temelji na plastičnosti i monumentalnosti; jedan od glavnih predstavnika umjetnosti talijanske visoke renesanse. Autor brojnih lirskih prikaza Majke Božje u idealiziranim krajolicima ili arhitektonskom okviru (Marijine zaruke poznatije kao Lo Sposalizio, 1504; Sikstinska Madona, 1512–13; Madona u naslonjaču/Madonna della seggiola/sedia, oko 1514). Za papu Julija II. izradio 1509–11. velike monumentalne freske u vatikanskim (Rafaelovim) odajama (Parnas; Atenska škola) te nacrte za dekoracije vatikanskih lođa (realizirali su ih njegovi suradnici i učenici G. F. Penni, Giovanni da Udine i Perin del Vaga). U rimskoj vili Farnesini izradio mitološke kompozicije Trijumf Galateje, 1514. i Amor i Psiha, oko 1518. Osim velikih oltarnih slika (Polaganje u grob, 1507), radio je portrete visokih umjetničkih vrijednosti (Kardinal, 1510/1; Giovanna Aragonska, 1518; Papa Julije II., 1511/2; Leon X., 1517–19). Kao upravitelj gradnje bazilike sv. Petra (1514–20) povezao visoku renesansu D. Bramantea s klasicizmom A. Palladija. Izradio nacrte za firentinsku palaču Pandolfini te predloške za tapiserije (Djela apostolska, 1516. djelomice istkane u Bruxellesu). Utjecao na slikare iz obitelji Carracci i engleske predrafaelite.