razum, cjelina sposobnosti mišljenja. Kao sveukupnost procesa misaonog oblikovanja i smislenog povezivanja spoznaja, r. predstavlja suprotnost nagonskom, afektivnom, tj. nerazumnom (iracionalnom) doživljavanju. U filozofiji pojam razum (grč. nous, logos; lat. intelectus, ratio) označava čovjekovu duhovnu moć, za razliku od osjetilne moći zamjećivanja. Razum stvara, analizira i sintetitizira pojmove s pomoću kojih sudi i zaključuje o mnogostrukim osjetilnim stanjima ili predmetima, na osnovi najopćenitijih iskustvenih i logičkih načela. U filoz. smislu r. i um se razlikuju, najčešće kao analitičko (raz-um) i sintetičko zahvaćanje stvarnosti, tj. kao razumijevanje nasuprot shvaćanju. Aristotel razlikuje receptivno-sintetičku duhovnu moć (nous pathetikós) od aktivno-oblikovne moći (nous poetikós). Za racionalističku filozofiju r. je kao mišljenje (cogito) temelj bitka (Descartes, Leibniz, Spinoza, Chr. Wolff). Kod Kanta razum označava apriorne zorove prostora i vremena, a um je misaona djelatnost najvišega sintetičkog jedinstva. Metafizički idealistički sustavi poistovjećuju racionalnu strukturu razuma sa strukturom same stvarnosti. Za Hegela r. je formalno-logičan te izražava niži princip stvari, njihovu proturječnost, dok tu proturječnost um nadilazi dijalektičkim načinom mišljenja.