reformacija, propovijed u crkvi, desno je M. Luther, djelo H. L. Schäufeleina
reformacija (lat.) 1. Čin ponovnog stvaranja (reforma); stanje onoga koji je reformiran. 2. Pov. naziv za velike vjerske i soc.-polit. pokrete u Zap. Europi u XVI. st. protiv papinske vlasti i stava u Crkvi. Protest. r. započela je 1517. kada je Martin Luther objavio 95 teza o oprostima (indulgencijama) što je dovelo do raskola Zap. crkve i osnutka o Rimu neovisnih (protestantskih, evangeličkih) crkava. U ranoj fazi formiralo se Lutherovo učenje (tri sola: fides, gratia, Scriptura – samo vjera, milost i Sv. pismo) koje diferencira reformacijski pokret od katoličanstva; uslijedili su soc. nemiri i potpore izbornih knezova, zasebni pokreti Zwinglija, Calvina i dr., te unutar. sukobi između reformatora. Nakon prvih osuda Luthera koje su stigle iz Rima, uslijedili su uzaludni pokušaji pomirenja (Speyer, Augsburg, Trident i dr.). Veliki sukobi (Tridesetogodišnji rat i dr.) završili su Vestfalskim mirom (1648). R. se proširila velikim dijelom Svetoga Rim. Carstva, Skandinavijom i baltičkim zemljama, te u Engleskoj i Nizozemskoj. Nije se održala u Francuskoj (hugenoti), a samo ponešto u Mađarskoj i Poljskoj. Poslije u raznim grupacijama u SAD-u i na drugim kontinentima.