Rijeka
Rijeka, grad te gradsko upravno i županijsko središte, u Primorsko-goranskoj županiji; na ušću Rječine u Riječki zaljev (dio Kvarnerskoga zaljeva), u podnožju planinske barijere koja je u njezinu zaleđu najuža (40–50 km) i najniža (Gornje Jelenje 929 m, Postojnska vrata 698 m). Leži na 1 m nadmorske visine. Grad ima 128 384, a gradsko upravno područje 128 624 stanovnika (2011). Zbog svojega smještaja u zaljevu Jadranskoga mora koje se duboko uvuklo u europsko kopno, razvila se u značajnu trgovačku (najveća hrvatska) luku važnu za zemlje srednje i istočne Europe; 2011. ukupni lučki promet iznosio je 9,4 mil. tona (4,5 mil. tona suhoga tereta, 4,8 mil. tona tekućega i 150 677 kontejnera), a ukupni putnički promet 178 956 putnika (trajektima 163 836 te cruiserima i ostalim plovilima 15 120). U lučko se područje, uz gradsku luku (riječka i sušačka luka te kontejnerski terminal Brajdica), ubrajaju i naftni terminali u Urinju i Omišlju (otok Krk), luka za sipki teret u Bakru (ugljen, ruda, ro-ro terminal) kao i Bršica u Raškoj dragi (drvo, stoka). Prometno je, trgovačko, industrijsko, kulturno i obrazovno središte. Brodogradnja (Treći maj, Viktor Lenac), metaloprerađivačka (dizalice, brodska oprema), petrokemijska, drvna, prehrambena, grafička industrija, proizvodnja dizelskih motora. Sjedište brodarskih poduzeća: Croatia Line i Jadrolinija. Sveučilište (1973); HNK Ivan pl. Zajc; muzeji: Pomorski (Guvernerova palača iz XIX. st.), Prirodoslovni i povijesni muzej Hrvatskoga primorja. Centar za znanstvena istraživanja; Znanstvena knjižnica, Narodna čitaonica (1815). Značajniji kulturno-povijesni spomenici: Rimski slavoluk (I. st.), gradski toranj sa satom (Pod uriloj) iz XV. st. (obnovljen u XVIII. st.), gradska vijećnica (XVI. st.); srednjovjekovni augustinski samostan (XIII. st., obnovljen u XIX. st.); tvrđava Trsat (XIII. st., pregrađena u XIX. st.). Na Trsatu se nalazi franjevački samostan s crkvom sv. Marije od Loreta (XV. st.). Grad je povezan sa zaleđem željezničkom i cestovnom vezom (suvremenom autocestom A6 sa Zagrebom, cestovnim tunelom Učka s Istrom). Trajektne i brodske veze za Kvarnerske otoke (Cres, Lošinj, Rab) i sezonske linije za čitavu hrvatsku obalu i Italiju (Rijeka–Dubrovnik–Bari); zračna luka Rijeka (otok Krk).
Područje Rijeke bilo je naseljeno već u mlađe kameno doba. Poslije Liburni grade naselje Tarsata na trsatskom brežuljku. U rimsko doba, uz ušće Rječinebio je smješten municipij Tarsatica, važna postaja na putu iz Akvileje prema Senju. Od XIII. st. na ovom prostoru nalazila su se dva naselja: Trsat i Rijeka sv. Vida (Flumen Sancti Viti, St. Veit am Pflaum). Trsat se nalazio u posjedu knezova Krčkih, dok je Rijeka sv. Vida promijenila više gospodara. Tijekom XIV. st. njome su vladali Devinski i Krčki knezovi, a potom, izumiranjem Devinskih knezova, potkraj XIV. st. došla je u posjed grofova Walsee. Zahvaljujući njihovim vezama s Mletačkom Republikom, i prije značajno trgovačko i pomorsko središte, dalje se gospodarski razvijala kao posrednik između zaleđa (Kranjska, Koruška, Hrvatska) i Sredozemlja. Nakon izumiranja grofova Walsee 1466. došla je pod vlast Habsburgovaca te je do 1776. bila dio habsburških nasljednih zemalja. Zbog provala Osmanlija i presijecanja trgovačkih putova potkraj XV. st., kao i zbog činjenice da su Habsburgovci dali prednost Trstu, došlo je do gospodarskoga slabljenja Rijeke. Tijekom XVI. st. pogodili su je i dinastički sukobi, sukobi Habsburgovaca i Mlečana, uskoka i Mlečana, te konkurencija Bakra, luke Zrinskih, ali joj je pogodovala činjenica što je postala opskrbnim centrom za Vojnu krajinu. Godine 1530. Ferdinand I. potvrdio je gradski statut. Kroz cijeli srednji vijek Rijeka je sačuvala veze s neposrednim zaleđem i hrvatsku etničku osnovu, o čemu svjedoče crkvene knjige. U XVI. st. ovdje djeluje glagoljaška tiskara biskupa Šimuna Kožičića. Godine 1719., patentom Karla VI. Rijeka je proglašena slobodnom lukom te se počinje jače gospodarski razvijati. Razvoju pogoduje i oslobođenje Slavonije, Srijema, Bačke i Banata od Osmanlija i njihovo uključivanje u trgovačku razmjenu, kao i to što su izgrađene ceste koje su Rijeku povezale s Trstom i Karlovcem (Karolina). Sredinom XVIII. st. osnivali su se prvi veći proizvodni pogoni (rafinerija šećera, manufaktura jedara). Dvorskim reskriptom od 14. II. 1776. Marija Terezija inkorporirala je Rijeku Kraljevini Hrvatskoj i podvrgnula je Hrvatskom kraljevskom vijeću. Nejasna formulacija novoga reskripta od 23. IV. 1779, u kojem je rečeno da se Rijeka ima smatrati zasebnim tijelom pridruženim ugarskoj kruni, omogućila je Mađarima, živo zainteresiranima za nju kao svoju izvoznu luku, da tvrde kako je Rijeka zasebno tijelo izdvojeno iz Hrvatske i podvrgnuto ugarskoj vladi. Pozicije Mađara ojačane su nakon što je Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto (30. VII. 1779), a njegove nadležnosti prenesene na Ugarsko namjesničko vijeće, kojem je tako podvrgnuta i Rijeka. Godina 1799. i 1805. privremeno su je okupirali Francuzi, a od 1809. do 1813. u sastavu je Ilirskih provincija. Nakon što je vraćena Habsburškoj Monarhiji, uključena je u Tršćanski gubernij (1814) te kao njegov dio u Kraljevinu Iliriju (1816). U sastav Kraljevine Hrvatske vraćena je 1822. Za revolucije 1848. u Rijeku je ušla hrvatska vojska, a ban Josip Jelačić imenovan je njezinim guvernerom. Spor oko Rijeke između Hrvatske i Mađarske zaoštrio se u vrijeme pregovora o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Kako bi udovoljio Mađarima, dvor je nametnuo provizorno rješenje (→ riječka krpica). Rijeka je proglašena posebnim, s Ugarskom spojenim tijelom, o čijem se položaju konačan sporazum trebao postići između Hrvatskoga i Ugarskoga sabora i municipalne uprave Rijeke. Iako je ovo rješenje trebalo biti privremeno, ostalo je na snazi do propasti Austro-Ugarske Monarhije, budući da je odgovarala i Mađarima i promađarski orijentiranoj riječkoj upravi. Tijekom XIX. st. razvila se u jaku luku i industrijsko središte, s Karlovcem je povezana i Lujzinskom cestom (početkom XIX. st.) i željeznicom (1873). Po završetku Prvoga svjetskog rata, dok se pregovaralo o njezinu položaju, zauzeli su je Talijani na čelu s D’Annunzijem (1919). Nakon njegova povlačenja, odredbama Rapallskoga ugovora (1920) stvorena je samostalna Država Rijeka, ukinuta Rimskim ugovorom (1924), kojim je uspostavljena granica na Rječini i određeno da Rijeka pripada Italiji, a Sušak Kraljevini SHS. Gubitkom prirodnoga zaleđa Rijeka je slabila. Partizanske postrojbe ušle su u grad 3. V. 1945. Do potpisivanja mirovnoga ugovora s Italijom 1947. bila je u sastavu zone B, a otada pripada Hrvatskoj.
Područje Rijeke bilo je naseljeno već u mlađe kameno doba. Poslije Liburni grade naselje Tarsata na trsatskom brežuljku. U rimsko doba, uz ušće Rječinebio je smješten municipij Tarsatica, važna postaja na putu iz Akvileje prema Senju. Od XIII. st. na ovom prostoru nalazila su se dva naselja: Trsat i Rijeka sv. Vida (Flumen Sancti Viti, St. Veit am Pflaum). Trsat se nalazio u posjedu knezova Krčkih, dok je Rijeka sv. Vida promijenila više gospodara. Tijekom XIV. st. njome su vladali Devinski i Krčki knezovi, a potom, izumiranjem Devinskih knezova, potkraj XIV. st. došla je u posjed grofova Walsee. Zahvaljujući njihovim vezama s Mletačkom Republikom, i prije značajno trgovačko i pomorsko središte, dalje se gospodarski razvijala kao posrednik između zaleđa (Kranjska, Koruška, Hrvatska) i Sredozemlja. Nakon izumiranja grofova Walsee 1466. došla je pod vlast Habsburgovaca te je do 1776. bila dio habsburških nasljednih zemalja. Zbog provala Osmanlija i presijecanja trgovačkih putova potkraj XV. st., kao i zbog činjenice da su Habsburgovci dali prednost Trstu, došlo je do gospodarskoga slabljenja Rijeke. Tijekom XVI. st. pogodili su je i dinastički sukobi, sukobi Habsburgovaca i Mlečana, uskoka i Mlečana, te konkurencija Bakra, luke Zrinskih, ali joj je pogodovala činjenica što je postala opskrbnim centrom za Vojnu krajinu. Godine 1530. Ferdinand I. potvrdio je gradski statut. Kroz cijeli srednji vijek Rijeka je sačuvala veze s neposrednim zaleđem i hrvatsku etničku osnovu, o čemu svjedoče crkvene knjige. U XVI. st. ovdje djeluje glagoljaška tiskara biskupa Šimuna Kožičića. Godine 1719., patentom Karla VI. Rijeka je proglašena slobodnom lukom te se počinje jače gospodarski razvijati. Razvoju pogoduje i oslobođenje Slavonije, Srijema, Bačke i Banata od Osmanlija i njihovo uključivanje u trgovačku razmjenu, kao i to što su izgrađene ceste koje su Rijeku povezale s Trstom i Karlovcem (Karolina). Sredinom XVIII. st. osnivali su se prvi veći proizvodni pogoni (rafinerija šećera, manufaktura jedara). Dvorskim reskriptom od 14. II. 1776. Marija Terezija inkorporirala je Rijeku Kraljevini Hrvatskoj i podvrgnula je Hrvatskom kraljevskom vijeću. Nejasna formulacija novoga reskripta od 23. IV. 1779, u kojem je rečeno da se Rijeka ima smatrati zasebnim tijelom pridruženim ugarskoj kruni, omogućila je Mađarima, živo zainteresiranima za nju kao svoju izvoznu luku, da tvrde kako je Rijeka zasebno tijelo izdvojeno iz Hrvatske i podvrgnuto ugarskoj vladi. Pozicije Mađara ojačane su nakon što je Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto (30. VII. 1779), a njegove nadležnosti prenesene na Ugarsko namjesničko vijeće, kojem je tako podvrgnuta i Rijeka. Godina 1799. i 1805. privremeno su je okupirali Francuzi, a od 1809. do 1813. u sastavu je Ilirskih provincija. Nakon što je vraćena Habsburškoj Monarhiji, uključena je u Tršćanski gubernij (1814) te kao njegov dio u Kraljevinu Iliriju (1816). U sastav Kraljevine Hrvatske vraćena je 1822. Za revolucije 1848. u Rijeku je ušla hrvatska vojska, a ban Josip Jelačić imenovan je njezinim guvernerom. Spor oko Rijeke između Hrvatske i Mađarske zaoštrio se u vrijeme pregovora o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Kako bi udovoljio Mađarima, dvor je nametnuo provizorno rješenje (→ riječka krpica). Rijeka je proglašena posebnim, s Ugarskom spojenim tijelom, o čijem se položaju konačan sporazum trebao postići između Hrvatskoga i Ugarskoga sabora i municipalne uprave Rijeke. Iako je ovo rješenje trebalo biti privremeno, ostalo je na snazi do propasti Austro-Ugarske Monarhije, budući da je odgovarala i Mađarima i promađarski orijentiranoj riječkoj upravi. Tijekom XIX. st. razvila se u jaku luku i industrijsko središte, s Karlovcem je povezana i Lujzinskom cestom (početkom XIX. st.) i željeznicom (1873). Po završetku Prvoga svjetskog rata, dok se pregovaralo o njezinu položaju, zauzeli su je Talijani na čelu s D’Annunzijem (1919). Nakon njegova povlačenja, odredbama Rapallskoga ugovora (1920) stvorena je samostalna Država Rijeka, ukinuta Rimskim ugovorom (1924), kojim je uspostavljena granica na Rječini i određeno da Rijeka pripada Italiji, a Sušak Kraljevini SHS. Gubitkom prirodnoga zaleđa Rijeka je slabila. Partizanske postrojbe ušle su u grad 3. V. 1945. Do potpisivanja mirovnoga ugovora s Italijom 1947. bila je u sastavu zone B, a otada pripada Hrvatskoj.