Rimsko Carstvo, graditeljstvo:
1. Vestin hram u Rimu;
2. akvedukt u Segoviji;
3. Trajanov stup, Rim;
4. Kolosej, unutrašnjost, Rim
Rimsko Carstvo, umjetnost: 1. fauna na rim. mozaicima, Rim, Museo Nazionale Romano; 2. gladijatori, reljef, Rim, Villa Albani; 3. Bakho i Vezuv, slika iz lararija u Pompejima, Napulj, Museo Nazionale; 4. glava žene, Rim, Museo Capitolino
Rimsko Carstvo. Ant. država sa središtem u gradu Rimu u čijem su sastavu bile različite ant. zemlje i narodi koji su priznavali rim. vlast u razdoblju od ←27. do 476. Prema podacima i zabilješkama ant. povjesničara, smatra se da je grad Rim ←753. utemeljio Romul koji je bio i prvi kralj. U razdoblju do ←509. Rimom su vladali etrurski kraljevi, a poslije zbacivanja posljednjega kralja Lucija Tarkvinija Superba utemeljena je Rim. Republika. Na čelu republike bila su dva konzula birana iz redova patricija (patricii) uz mandat od jedne godine. Njihova je uloga bila u prvom redu vojna, a u os. kriznim vremenima biran je diktator kao vrhovni voj. zapovjednik koji je tu dužnost mogao obnašati samo šest mjeseci. U ranom razdoblju republike uvedene su i druge važne upr. dužnosti i ustanove kojima su dominirali patriciji. Takvo stanje izazvalo je prvi polit. sukob patricija i obespravljenih plebejaca (plebs) ←494, a sukobi su nastavljeni sljedećih dvjesto godina tijekom kojih su plebejci sve više sudjelovali u vlasti. Od ←471. plebs je mogao birati svoje magistrate u tributskim komisijama, a god. ←451/←450. provedena je prva kodifikacija rim. prava (Zakon dvanaest ploča). Prema odredbi iz ←367. jedan od dvojice konzula mogao je biti plebejac (Leges Liciniae Sextiae), a prema onoj iz ←337. plebejac je mogao postati pretor, nakon ←338. edil, poslije ←321. cenzor, te nakon ←300. pontifex maximus. God. ←287. objavljen je tzv. Lex Hortensia. Uređenjem drž. administracije i polit. ustanova i dužnosti u kojoj su sudjelovali patriciji i plebejci razvila se činovnička aristokracija (nobilitas). Istodobno s polit. ustrojem Rim. Republike, ona je od ←VI. st. postajala sve značajnija voj. sila unutar tzv. Latinske lige – saveza lat. država koje su za vrijeme vojne ugroze zajednički nastupale protiv neprijatelja. Od kraja ←V. st. započela je rim. vojska napredovanje prema etrurskim državama pa je ←396. zauzet etrurski grad Veje, do ←338. Lacij, do ←304. Kampanja, do ←284. cijela sred. Italija, a u ratu s Tarentom (od ←282. do ←272) juž. Italija. Na osvojenim područjima osnivane su rim. kolonije koje su bila voj. uporišta i središta romanizacije cijele Italije. God. ←264. započeli su tzv. punski ratovi između Rima i Kartage oko prevlasti na Sredozemlju koji su trajali do ←146, kada je rim. vojska zauzela i uništila Kartagu. U tim ratovima Rim je proširio svoju vlast na Siciliju, Sardiniju, Korziku, obalno područje Hispanije koje su postale rim. provincije. U prvoj pol. ←II. st. uslijedilo je rim. osvajanje ist. Sredozemlja, odn. Makedonije, Sirije, Grčke i Egipta koje su postale rim. provincije. God. ←167. država ilir. kralja Gencija potpala je pod kontrolu Rima, a baštinskim ugovorom s Atalom III. (←133) Rim je stekao Pergamon i na njegovu području osnovao novu provinciju (Asia). God. ←146. rim. vojska potukla je Ahajski savez i spalila Korint. Rimljani su osvojena područja organizirali u provincije na čelu s postavljenim guvernerima, koji su imali apsolutnu vlast nad pripadnicima nerimskih naroda, te s odlično organiziranim voj. postrojbama. Gospodarstvo rim. države bilo je utemeljeno na robovlasništvu što je dovelo do porasta drž. i priv. robova. Uz uzak sloj vrlo bogatih patricijskih veleposjednika i nositelja najviših drž. dužnosti, postojala je masa stanovništva, seljaka, obrtnika i trgovaca, koji su bili iscrpljeni ratovanjem, konkurencijom robovske radne snage, a još više nemogućnošću da svojim proizvodima konkuriraju proizvodima iz mnogobrojnih provincija. Težak položaj robova izazivao je neuspješne ustanke i pobune (od ←133. do ←129. u Pergamu, od ←73. do ←71. u Italiji pod vodstvom Spartaka). U razdoblju od ←133. do ←121. pučki tribuni braća Grakhio zahtijevali su agrarnu reformu i demokratizaciju rim. ustava radi poboljšanja položaja seljaka. No, reforma je doživjela slom zbog snažna otpora u Senatu što je izazvalo zaoštravanje odnosa između pristaša Senata (optimates), sa Sulom na čelu, i nar. stranke (populares) pod vodstvom konzula Marija. Sukob je kulminirao građ. ratom od ←89. do ←82, a nakon Marijeve smrti Sula je postao diktator i žestoko se obračunao s Marijevim pristašama. Jedna od posljedica ovih sukoba bilo je jačanje položaja pojedinih vojskovođa u odnosu na Senat. Jedan od njih bio je Pompej koji je ugušio Spartakov ustanak, a ←67. uništio je gusarske flote na Sredozemlju omogućivši nesmetano kretanje rim. trg. brodova. Uslijedilo je sklapanje Prvog trijumvirata (←60, obnovljen ←56) između Cezara, Krasa i Pompeja. Osvojenjem Galije (←58–←51) Cezar je postao najmoćnija osoba u trijumviratu. Nakon Krasove smrti, Cezar je u bitki kraj Farsala (←48) potukao Pompeja koji je ubijen u Egiptu. Ubrzo je Cezar postao diktator i nositelj tribunske vlasti s titulama imperator i pontifex maximus čime je republikanski sustav u državi stvarno zamijenjen monarhističkim. Uslijedio je posljednji pokušaj spašavanja republike kada je u senatorskoj uroti ubijen Cezar (←44). God. ←43. sklopljen je Drugi trijumvirat između Oktavijana, Marka Antonija i Marka Emilija Lepida. Odmah po Lepidovu odstupanju došlo je do rata Oktavijana i Marka Antonija koji je poražen u bitki kraj Akcija (←31), a Egipat je postao rim. provincijom. Nakon toga Oktavijan je postao samovladar s pravom obnašanja najvažnijih dužnosti u republici. Za Oktavijanova (Augustova) principata (←27. do ←14) postavljeni su temelji uprave Rim. Carstva. Tijekom I. st. carstvo se proširilo na Meziju (←29), Reciju i Norik (←15), Palestinu, Panoniju (9), Britaniju (43), Traciju (46), Pont, Germaniju i Arabiju, a vrhunac razvitka i teritor. opsega dostiglo je za vladanja Trajana (98–117), kada su osvojene Dacija (107) i Mezopotamija (115). U drugoj pol. II. st. dolazi do opadanja R. c., os. nakon ratova protiv Markomana na S i Parta na I, ali i sve većeg pritiska raznih nerimskih plemena koja su napadala granice carstva. Posljedica takve situacije bilo je sve veće jačanje važnosti zapovjednika rim. legija, a nerijetko su pojedine legije izvikivanjem postavljale nove tzv. voj. careve, koji su carstvom vladali od 192. do 283. (od Pertinaksa do Kara). Takvo je stanje izazvalo određeni vid voj. anarhije u provincijama, a posljedice su se odražavale i na sve lošije gosp. stanje u carstvu, pa i u Rimu. God. 212. Karakala je izdao Constitutio Antoniana kojim su svi slobodni građani Rim. Carstva stekli rim. građ. pravo. Pritisak na granice carstva nastavio se i tijekom III. st., a posebnu su prijetnju predstavljali Germani, Parti i Perzijanci. Unutar. stanje također je bilo vrlo teško zbog sukoba s kršćanima, teška gosp. položaja kolona i velikih seljačkih nemira u Galiji. Za kratka vladanja Aurelijana (270–275) došlo je do pokušaja obnove jedinstva carstva koje se imalo temeljiti na jedinstvenoj drž. religiji u čijem je središtu bio kult Sunca (Sol invictus). Aurelijan je također nastojao uspostaviti apsolutnu monarhiju (takve monarhije postojale su na I), a vrhunac uređenja odnosa u carstvu postignut je za Dioklecijana (284–305) koji je nizom reforma (vojska, uloge Senata, reorganizacija drž. uprave i podjela carstva na 4 prefekture – tzv. tetrarhija) stabilizirao unutar. stanje u državi te položaj carstva prema narodima koji su nadirali prema njegovim granicama. Carstvo je bilo podijeljeno na četiri dijela na čelu s Dioklecijanom koji je vladao istokom sa sjedištem u Nikomediji (danas Ízmit). Njegov suvladar bio je Maksimijan koji je upravljao Italijom i Afrikom. Cezar Konstancije I. upravljao je Hispanijom, Galijom i Britanijom, a cezar Galerije Ilirikom, Makedonijom i Grčkom. Njegov je nasljednik bio Konstantin I. Veliki (325–337) koji je vladao iz Bizantija (Konstantinopola) i koji je imao velik utjecaj na prihvaćanje kršćanstva kao drž. religije. God. 313. Konstantin je prekinuo progon kršćana, a potom je kršćanstvo uvedeno u sve društv. strukture što je ojačano stvaranjem dogme prema kojoj je car Kristov namjesnik i vrhovni autoritet u Crkvi i državi. Za vladanje Teodozija I. (379–395) kršćanstvo je 391. postalo služb. drž. religijom. Poslije Teodozijeve smrti 395. carstvo je formalno podijeljeno na Ist. i Zap. Rim. Carstvo. No, društv. i ekon. kriza u provincijama i dalje su slabile carstvo, pa je 410. Alarik I. osvojio Rim, a središte zapadnorim. careva premješteno je u Ravennu. Do sred. V. st. Zap. Goti, Vandali i Burgundi osvojili su Hispaniju, Galiju, Britaniju i Afriku. Zap. Rim. Carstvo se u posljednjim godinama svojega postojanja u obrani teritorija oslanjalo sve više na stranu plaćeničku vojsku, što je i utjecalo da je germanski vojskovođa Odoakar 476. srušio posljednjega cara Zapadnorim. Carstva Romula Augustula. Unatoč činjenici što je time zap. dio carstva činjenično prestao postojati, biz. carevi nastavili su razvijati ideju kontinuiteta i jedinstva Rim. Carstva smatrajući se njegovim sljednicima, a istočnogotske vladare u Italiji držali su namjesnicima biz. cara u zap. dijelu Carstva. No, stvarno ujedinjenje dvaju dijelova carstva uspio je postići još samo Justinijan I. (527–565). Od Heraklija dolazi do sve jačeg grč. utjecaja u ist. pol. carstva, Biz. Carstvu, koje se nazivalo Romanía. Papinskom krunidbom Karla Velikog za cara 800, na Z je nakon nekoliko stoljeća ponovno obnovljeno carstvo koje se smatralo nasljednikom Rim. Carstva. Od sred. X. st. titulu rim. careva preuzimaju njem. vladari, a samo je carstvo imenovano Sacrum Romanum imperium (Sveto Rim. Carstvo). Poč. XV. st. naslov rim. careva preuzeli su vladari iz dinastije Habsburgovaca (do 1918). Kad su Osmanlije zauzeli Carigrad (1453), palo je jedino ist. kršć. carstvo – Bizant, koje je bilo pandan zapadnokršć. Svetom Rim. Carstvu. Koristeći se novonastalom situacijom, moskovski veliki knez Vasilije II. (vladao 1425–62) preuzeo je naslov cara, a Moskva je proglašena “trećim Rimom”. Ta je tradicija održana sve do sovj. revolucije 1917, kada je carstvo ukinuto.