Europski sud za prava čovjeka, osnovan je radi provedbe Eur. konvencije o zaštiti prava i temeljnih sloboda čovjeka, koju su 1950. potpisale članice Vijeća Europe. Konvencija predviđa Eur. komisiju za prava čovjeka i Eur. sud za prava čovjeka. Pritužbe (peticije) mogu, osim država potpisnica konvencije, podnijeti i pojedinci ugroženi u svojim pravima, njihove skupine ili udruge, ali samo ako su iscrpljena sva prav. sredstva pred nac. sudovima. Najprije ih razmatra Komisija i nastoji postići nagodbu među strankama. Ako ne uspije, podnosi izvješće i preporuku Komitetu ministara Vijeća Europe. Neke predmete rješava sam Komitet ministara, a neki dospijevaju pred sud. Sudu ih podnosi Komisija ili jedna od država potpisnica Konvencije (pojedinac ne može izravno dospjeti do suda). Potrebno je i da optužena država prihvati nadležnost suda (općim izjašnjenjem ili za konkretni slučaj). Sud zasjeda u Strasbourgu, a čine ga po jedan sudac iz svake zemlje potpisnice Konvencije. Sud je npr. prisilio Irsku da ukine svoju ustavnu zabranu homoseksualnosti i Njemačku da prestane onemogućavati drž. službu ljudima s polit. ljevice ili desnice. Rješavao je i slučajeve nezakonitog prisluškivanja telefona, pregledavanja pošte, sputavanja slobode tiska i dr. Rješenja suda utječu na prav. praksu zemalja članica Vijeća Europe i ulaze u njihove zakone i druge propise. One su, štoviše, obvezne mijenjati svoje propise ako sud utvrdi da su protivni Konvenciji.