Romi, bakropis Jacquesa Callota Romski logor
Romi, narod iz indoarijske skupine indoeur. naroda. U eur. zemljama najviše ih je nastanjeno u Poljskoj, Španjolskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Rusiji, Francuskoj i drugdje, a postoje i mnogobrojne zajednice na drugim kontinentima. Zbog migracija i neujednačenih izjašnjavanja u popisima stanovnika, broj pripadnika teško je utvrdiv, a procjene iznose od 6 do 20 i više mil. pripadnika. U Hrvatskoj R. koji su se izjasnili kao nac. manjina broje 9463 pripadnika (2001). R. se prvi put spominju u iran. kronikama u V. st. kao Luri koji su kao glazbenici došli iz Indije. I razna druga imena (Nuri, Sinti, Zoti) upućuju na indij. podrijetlo, os. na pokrajinu Sindh. Naziv Rom, kako se i sami nazivaju, znači čovjek (Romni žena). Dugo se pogrešno držalo da potječu iz Egipta te ih se poistovjećivalo s Egipćanima, što je ostalo u pojedinim nazivima kao što se Jeđupi (stariji hrv. oblik), Evgit (alb.), Kipti (tur.), Jifti (grč.), Gypsies (engl.) i sl. Prije je najrasprostranjeniji naziv bio Cigani, riječ nejasna postanka, možda prema grč. Atsincana, kako njihov dolazak na Atos bilježi onovremeni kroničar (1100). Riječ se danas izbjegava kao pogrdna. Nesumnjivo je indij. podrijetlo Roma, sačuvano u jezičnoj bliskosti s indij. govorima, dijelom i u crnomanjastom izgledu koji, međutim, može varirati sve do bjeloputoga i plavookoga. Također neka tradic. zanimanja (glazbenici, konjušari, kovači, koritari i dr.) te pojedini artefakti imaju slične orijentalne karakteristike. Od današnjih R. u Indiji najznačajnija je zajednica u Chandigarhu (Punjab) u kojoj djeluje i kult. centar s časopisom Roma. Prvi R. naseljavaju se u manjim skupinama na području Biz. Carstva još u IX. st., no drži se da je gl. egzodus R. iz Indije do Europe išao preko Khorasana i Armenije, vezano uz posljedice upada vojske Mahmuda Ghaznija iz Afganistana u sjev. Indiju poč. XI. st. Postupno je dolazilo do daljnjih migracija prema ist. i juž. Europi (preko Grčke) te u sjev. Afriku. U hrv. zemljama prvi se put spominju u Dubrovniku 1362. te već 1378. u Zagrebu. Dio današnjih R. u Hrvatskoj (Romi Lovari) smatraju se njihovim potomcima. U XV. st. značajna je prisutnost R. u Italiji i Španjolskoj, do XVI. st. javljaju se i u Skandinaviji i Engleskoj. Zbog nomadskog načina života izvorni R. rano su se miješali i s drugim nomadskim skupinama te drugim stanovništvom prednje Azije, poslije i Europe, preuzimajući i dalje prenoseći i mnoge druge tradicije, vjerske (kršćani i muslimani) i kult. običaje. Posebno u glazbi, pokraj vjerojatnih izvornih istočnjačkih elemenata (harmonijski mol u tzv. ciganskoj ljestvici i dr.), način interpretacije drugih glazb. tradicija uvijek je osebujan i prepoznatljiv, urešen često patetično sentimentalnim ili pak živahnim improvizacijama te figuracijama koje mijenjaju i samu tonalnu strukturu izvođenih pjesama. Veoma bogata usmena književnost sadrži mnoge legende (purane), bajke (paramiča) i ljubavne pjesme (gilja). Mogu se pratiti prastari motivi kao što su npr. osvajanje nevjeste ili borba protiv nemani. Junaci su sami R., često nevini i progonjeni. I u plesnoj umjetnosti očuvani su mnogi istočnjački ili originalno preobraženi zap. elementi; uz nebrojene veoma kvalitetne glazb. i plesne ansamble širom svijeta, najpoznatiji je moskovski Teatr Romen. U Hrvatskoj su os. popularnost stekli pjevači Esma Redžepova i Šaban Bajramović. Premda raseljeni među mnogim narodima, u povijesti često proganjani, sve do nacist. pokušaja istrjebljenja u II. svj. ratu, R. su očuvali jezik, te kult. i nac. identitet. Od 1971. održavaju se i svj. kongresi R. U mnogim zemljama razvijaju se i posebne nac. institucije i društva za proučavanje, zaštitu i unapređivanje romske kulture, a i pojedine međunar. ustanove, osobito Vijeće Europe, potiču i nadziru unapređivanje institucionalnih osnova života i građ. ravnopravnost romskih zajednica. U Hrvatskoj djeluje više romskih kult. društava, a R. imaju status nac. manjine s predstavnicima u lokalnim i drž. predstavničkim tijelima.