rune, starije germanske rune, III–IV. st., alfabet
rune mn. (pragerm. *runaz tajna), staro germ. pismo nastalo možda u ←I. st. do u I. st., vjerojatno od sjevernoetruščanskoga ili alpskoga pisma (u prilog tomu govori natpis s kacige iz Negove, u Štajerskoj u Sloveniji (u literaturi često s njem. imenom Negau), o. ←200 g., napisan alpskim pismom). Iako se može prevesti riječ po riječ, cjelovito značenje teksta ostaje skriveno, što upućuje na kultno i magijsko značenje zapisa. Poznato u nekoliko varijanti, najpoznatije pismo futhark (I–VIII. st.) ima 24 znaka na kojem je sačuvano 220 zapisa; mlađa varijanta nordijski futhark (II–XII. st.) ima 16 znakova, sačuvano o. 5000 zapisa. U intenzivnijoj upotrebi od II–III. st. na dalje. Isprva su se pisali kraći zapisi (imena i sl.) na predmetima, poslije i tekstovi – pa su tako njima pisali Goti. R. su se upotrebljavale u Njemačkoj do VII/VIII. st., u Engleskoj do X/XI., u skandinavskim zemljama dulje (u Danskoj do XI/XII., općenito do XIII. st., no bilo ih je i poslije, npr. na nadgrobnim spomenicima, a npr. u Švedskoj ima uporabe i do u XIX. st.). Zbog oblika slovâ (izbjegavale su se vodoravne i zaobljene crte) zaključuje se da se runama isprva pisalo na drvetu i sl.